“Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!“ (Otkrivenje 5,12)
Činjenica da je Isus pobijedio umirući svakako predstavlja izazov našem sustavu postizanja uspjeha. Mi se volimo približiti Bogu s pozicija snage. Mi se trudimo pobijediti zahvaljujući svojim sposobnostima, a ne Božjoj milosti. Međutim, zahvaljujući zaklanom Janjetu, saznajemo da istinska pobjeda dolazi preko žrtvovanja i nedostatka vlastite snage. Kristova žrtva nas nagoni da se oslonimo na Boga i na opravdanje koje nam On nudi umjesto na svoje sposobnosti ili napore. Isus nam je pružio primjer istinske pobjede i Nebo nas poziva da slijedimo Njegov primjer.
Većina pisaca ljubomorno čuva svoju privatnost i svoje planove. Međutim, negdje pri kraju života, poznati pisac Henri Nouwen oborio je ove profesionalne barijere. Obrazovan u Nizozemskoj kao psiholog i teolog, proveo je svoje mlade godine u nastojanju nešto postići. Predavao je na univerzitetima Notre Dame, Yale i Harvard. Izdavao je po jednu knjigu godišnje, putovao i održavao predavanja. Međutim, tijekom toga procesa njegov duhovni život počeo je opadati.
Deset godina prije smrti načinio je potpuni zaokret u životu i postao kapelan u domu za osobe s mentalnim invaliditetom u Torontu. Živio je u jednostavnoj sobi s jednom posteljom, jednom policom za knjige i namještajem koji je podsjećao na kvekerski stil. Bez faksa, bez računala, našao je duhovnu utjehu među odbačenima iz društva.
Philip Yancey ga je posjetio jednoga dana i promatrao kako Nouwen dijeli Večeru Gospodnju Adamu, dečku od 26 godina koji nije mogao govoriti, hodati, sam se oblačiti. Adam nije davao nikakav znak da je shvatio što se događa, ljuljao se u tijekom cijele ceremonije i ponekad ispuštao neke čudne zvuke. Nouwen je priznao da mu je svakoga dana trebalo oko dva sata za okupati i obuči Adama, oprati mu zube, očešljati kosu i voditi njegovu ruku, dok se trudio pojesti svoj doručak. Za Nouwena, ovi sati „svetog nerada“ postali su vrijeme molitve i razmišljanja.
Da li je to bila najbolja upotreba vremena za velikog pisca? Zar nije netko drugi mogao preuzeti ove fizičke poslove? Nouwen nije smatrao žrtvom to što čini. „Ja se ničega ne odričem“, tvrdio je. „Upravo ja, a ne Adam, imam najviše koristi od našeg prijateljstva!“
Svakako da mu je isprva bilo teško. Teškoće povezane sa staranjem takve osobi nisu se lako rješavale. Ali, Nouwen je zavolio Adama, zaista ga je zavolio. Tijekom vremena otkrio je što je za Boga značilo da voli nas — duhovno nekoordinirane, zaostale, sposobne odgovoriti samo onim što izgleda kao ometen zvuk. Po Adamovom licu saznao je da čovjek ne mora postići neke velike uspjehe da bi postao dostojan Božje ljubavi i da bi mogao počinuti u Božjoj ljubavi. Nouwen je krenuo Isusovim putem prema pobjedi.
Gospode, ne osjećam se dobro, jer vidim koliko sam se uživio u kulturu dostignuća i uspjeha. Pomozi mi da vidim svoje bližnje očima zaklanog Janjeta. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)