„Ta su četiri bića – u svakoga po šest krila – sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otkrivenje 4,8)
Trostruki uzvik : „Svet! Svet! Svet“ predstavlja odjek šestog poglavlja iz Knjige proroka Izaije. Juda se u vrijeme Izaije suočila s ozbiljnom krizom. Kralj Uzija je upravo umro. Da bi se pravilno procijenila važnost ove činjenice, treba naglasiti da je kralj Uzija vladao Judom 52 godine. Većina Judejaca nije poznavala drugog vladara. Da bi sve postalo još teže, kralj Uzija je bio jedan od najboljih i najuspješnijih vladara u povijesti Božjeg naroda. Prema tome, položaj naroda, mogao se samo pogoršati! Svi su pritisnuti strahom gledali u neizvjesnu budućnost.
Prorok Izaija je upravo u to vrijeme krize dobio viziju od Božjem prijestolju. Vidio je anđeoska bića oko prijestolja kako pjevaju: „Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama!“ (Izaija 6,3) Izaija je bio svećenik, posvećen čovjek, na najsvetijem mjestu, među najsvetijim ljudima u jednom od najvjernijih razdoblja u povijesti Jude. Ipak, razmišljajući o viziji o Božjoj čistoći i pravednosti prorok Izaija uzvikuje: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!“ (Izaija 6,5)
U Božjoj prisutnosti, svaka svijest o vlastitim dostignućima ili slavi blijedi kada svoju nesavršenost usporedimo s Božjim savršenstvom. Međutim, ljudi se drugačije ponašaju. Što više mogu spustiti drugoga, to viši izgledaju u vlastitim očima. Samo, ako to činiš, to znači da tvoje oči više nisu upravljene prema Bogu. Podigao si sebe na štetu istinskog odnosa s Njim.
Prema tome, jedan od najjasnijih znakova da je netko izgubio vezu s Bogom je kritički i netrpeljivi duh. S druge strane, najbolji znak da netko održava živi odnos s Bogom je njegova jasna svijest o vlastitoj grešnosti i vlastitom nesavršenstvu. Oni koji su pogledali u Božje lice, postali su bolno svjesni svojih slabosti, grijeha i nedostataka. Stvarna svijest o osobnoj grešnosti i krivici je preduvjet da budemo prihvatljivi pred Bogom. Kada zaista padnemo na dno, nemamo drugog puta osim usmjerenja prema visinama.
Gospode, pomozi mi da ugledam Tvoje lice, jer moja dostignuća nisu uvjet da me prihvatiš, već skroman i ponizan duh. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)