„Nakon toga vidjeh: gle, vrata otvorena na nebu! A onaj prijašnji glas, što ga ono začuh kao glas trublje što govoraše sa mnom, reče: “Uziđi ovamo i pokazat ću ti što se ima dogoditi nakon ovoga!“ (Otkrivenje 4,1)
Prizor opisan u 4. i 5. poglavlju Otkrivenja spada među najdramatičnije tekstove u Bibliji. On je mnogo sjajniji u originalu nego u prijevodu. Nikada nisam pročitao ovaj tekst na grčkom bez suza u očima i neopisivog uzbuđenja, zamišljajući kako će izgledati bogosluženje na Nebu. Prizor započinje tiho i polako, a onda se sve više pojačava, sve dok cijeli svemir ne postane jedinstveni veliki kor koji pjeva hvalu Janjetu i Onome koji sjedi na prijestolju (Otkrivenje 5,11-14). Prizor se onda ponovno stišava kada četiri živa bića izgovaraju „Amen“, iza koga slijedi glasna tišina.
Opasnost koja prijeti svakome koji čita ove tekstove u Otkrivenju je sklonost posvećivanja previše pažnje pojedinostima i gubitak iz vida njihove osnovne svrhu. Ta svrha je da nam predstavi veličanstvenost nebeske prijestolne dvorane, Božju veličinu i, s tim u svezi, veličinu zaklanog Janjeta. Božja prijestolna dvorana baca u prah sve zemaljske zamisli o sili, veličini i slavi. Kada netko pogleda otvorena nebeska vrata, osjeća kako više nema smisla plašiti se zemaljskih sila ili nekog posebnog ljudskog bića. Tekst nas poziva da odbacimo sva zemaljska strahovanja i da se oslonimo na Božju nadmoćnu silu i slavu, da Njega priznamo kao jedino Biće dostojno obožavanja. Kad stvarno budemo upoznali Boga, znat ćemo što zaista znači istinsko bogosluženje.
To je poruka koju trebam čuti. Često sam dozvoljavao ljudima da me skrenu s puta kojim je Bog želio da idem. Sjećam se jednog 17-godisnjaka, dvostruko više i jačeg od mene, koji me je zastrašivanjem pokušavao natjerati da ukradem neke slatkiše na tržnici. Sjećam se i jednog nadređenoga koji je posumnjao u moju odanost pozivu i natjerao me da radim u uredu, što je uostalom izgledalo sasvim dobro, ali je bilo daleko od onoga što je Bog želio da radim.
Jednom se prilikom moj poslodavac poslužio starim trikom ucjenjivanja što je dovelo do toga da sam stavio na kocku svoje poštenje kako bih zadržao posao. Drugi me je put jedan nastavnik, koga sam posebno cijenio, naveo na sumnju u učenja Biblije koja su bila savršena jasna. Možete li razumjeti zašto sam pokleknuo u svim tim slučajevima? Možete li shvatiti moć ljudskog zastrašivanja ili ljudske privlačnosti koje nas tako često odvlači od Bože namjere u našem životu? U svjetlosti nebeske Božje prijestolne dvorane možemo odgovoriti na samo jedan jedini način: pokajati se, kleknuti i priznati Jedinoga koji je stvarno dostojan našega obožavanja.
Gospode, znam da sam mnogo puta opteretio svoju savjest kako bih zadovoljio zahtjeve nekog ljudskog bića. Želim se pokajati i ići samo za Tobom! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)