„Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima. Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona neće da se obrati od bludnosti svoje.“ (Otkrivenje 2,20.21)
Isus ovdje Ivanove kršćanske protivnike naziva sljedbenicima Jezabele. Tko god da je ona bila, izgleda da predstavlja tijatirski ogranak grupe nazvane „nikolaitima“ ili onima „što drže nauk Bileama“. (Otkrivenje 2,14.15)
Očigledno, sva tri imena predstavljaju istu grupu, jer sva tri imena govore o dva ista problema: jedenje hrane žrtvovane idolima i o razvratu. Zaista je zanimljivo, ali kada čitate kršćanske spise iz sljedećeg stoljeća, ta dva problema zauzimaju prva mjesta.
Rimska je imperija zahtijevala od svojih podanika, osim Hebreja, učestvovanje u obredima državne religije. Rimljani su dozvoljavali sve vrste vjerskih običaja, ali bez obzira odakle ste potjecali i kojoj ste religiji pripadali, od vas je očekivano učestvovanje u obredima i javnim događajima u rimskom društvu. Ti su događaji pomalo slični paradi koja se održava na dan 4. srpnja u Sjedinjenim Državama. Nije važno kojoj religiji pripadate – vaša je građanska dužnost da učestvujete u njoj.
Ozbiljne su posljedice očekivale one koji nisu učestvovali u obredima službene religije, čak i kada se nije radilo o smrtnoj kazni. Na primjer, bili bi izbačeni iz trgovačkih udruženja, u kojima su ljudi pomagali jedni drugima u obavljanju poslova. Gubili su svoj utjecaj na razvoj društva, ili u poboljšavanju svoga položaja u njemu. Odbijanje učestvovanja u obredima službene religije lišavalo je građane društvenih prilika i mogućnosti. Posljedica je bila da su oni koji su izbjegavali učestvovanje u obredima rimske službene religije postajali siromašni, bespomoćni, izgnanici iz društva.
U današnjem zapadnom svijetu, bogatstvo i sigurnost predstavljaju vrhunske ciljeve svjetovnog društva. Međutim, grčko-rimski svijet je imao i mnogo viši cilj: društveni status. Bilo je to društvo koje je uživalo u počastima i divljenju drugih, koje je ponižavalo one koji se nisu uklapali. Način kršćanskog života i ponašanja u takvom svijetu sigurno je dovodio do gubljenja počasti i položaja u bližoj ili daljoj okolini.
Tako su kršćani prvog stoljeća, koji su odbijali učestvovati u obredima rimske službene religije, trpjeli ozbiljne posljedice u poslovima, građanskim pravima i društvenim kontaktima. Evanđelje donosi slobodu, ali nas može stajati ugleda, obitelji, posla, pa čak i života. Isus poziva svoje sljedbenike na potpuno predanje, bez obzira na posljedice. Međutim, On nagrađuje potpuno predanje smislom i ciljem u životu i uzvišenim položajem u životu koji će doći.
Gospode, često sam sklapao kompromise koji su ugrožavali moje predanje Tebi, često sam popuštao pred privlačnostima ovoga života. Sada želim obnoviti svoje predanje Tebi i biti potpuno na Tvojoj strani. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)