„Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i – uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš.“ (Otkrivenje 2,5)
Godine 1995. vodio sam grupu studenata s Andrews univerziteta u Tursku, u suvremenu državu, u kojoj se nalaze mjesta u kojima je nekada postojalo sedam Crkava spomenutih u Otkrivenju. Naš lokalni turistički vodič, Murat, bio je sekularni Turčin muslimanskog porijekla, koji se iskreno zainteresirao za kršćansko nasljeđe u svojoj zemlji.
Jednoga dana saobraćajni znaci nagovijestili su da se približavamo gradu Konyi, onom dijelu centralne Turske u kome je nekada radio apostol Pavao tijekom svog prvog i drugog misionarsko putovanja. Murat nam je rekao da grad Konya ima više od pola miliona stanovnika, ali da su samo njih trojica ili četvorica kršćani i da ih on sve osobno postaje. Kad nam je otkrio da je ime Konya samo poturčeno ime nekadašnjeg grada Ikonija, shvatio sam da je u tom gradu nekada postojala napredna kršćanska crkva koju je osnovao apostol Pavao (djela 13,51-14,6). Saznali smo tada da je i cijela oblast sedam crkava doživjela sličnu promjenu. Efez je sada postao u Kusadasi, Filadelfija je Alasehir, a kršćana više nigdje nema.
Kada je apostol Ivan pisao svoju knjigu, kršćanstvo je bilo snažno ukorijenjeno u središnjoj i zapadnoj Maloj Aziji. Ustvari, mnogi komentatori vjeruju da su u prvom stoljeću kršćani bili mnogobrojniji u Maloj Aziji nego bilo gdje na drugom mjestu u svijetu. Međutim, tijekom stoljeća te su crkve počele postepeno nazadovati, sve dok ih islam nije potpuno iskorijenio. Područja na kojima je crkva nekada bila najjača, uključujući Siriju i Sjevernu Afriku sada su pretežno islamizirana. I kao što je Isus upozorio u gornjem tekstu, svijećnjaci su bili uklonjeni sa svog mjesta.
Ali, nije islam uništio Crkvu. U Sjevernoj Africi doktrinarni i etnički sukobi su oslabili kršćanstvo. Kršćani na Srednjem istoku su propustili bolje se uklopiti u lokalnu kulturu, ostavljajući slobodan pristup Muhamedovoj bolje prilagođenoj religiji. Europsko vodstvo Crkve tijekom srednjeg vijeka pokušala je oživjeti kršćanstvo na Srednjem istoku. Međutim, pogrešno je protumačilo Evanđelje i kao metodu izabralo križarske ratove koji su samo pogoršalo stanje. Upravo, sama Crkva je uništila kršćanstvo u istočnom Sredozemlju.
Takva bi nam povijest trebala poslužiti kao opomena. Tamo gdje je nekada Evanđelje cvjetalo (uključujući Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju) ona je sada u opadanju. Međutim, oblasti koje su jedva čule za Evanđelje prije dva stoljeća (Afrika i Azija), brzo se pretvaraju u središte vjere. Ti i ja svoju ulogu u Gospodnjem planu ne smijemo smatrati garantiranom za sva vremena. Ukoliko odbacimo svoju misiju, Gospod će podići druge da je obave. Svijećnjaci se mogu ukloniti sa svoga mjesta.
Gospode, oživi jasnost moje misije! Učini da moja svjetiljka gori jasnim plamenom! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)