„Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao.“ (Otkrivenje 2,2.3)
Ovdje se Isus služi s dvije grčke riječi kako bi izrazio zamisao o strpljivom podnošenju i podnošenju teškoća ili nevolja. U stvari, ove riječi na dva različita načina izražavaju istu misao. Međutim, kada ove dvije misli spojimo, dobivamo misao o kretanju naprijed u trenutku kada kretanje postaje nemoguće, ili o nastavljanju nošenja tereta i u trenutku kada te on nepodnošljivo pritišće. To je u stvari kombinacija pojma “strpljenje” i pojma “izdržljivost”.
Sjećam se vremena kada sam zajedno s obitelji bio u posjetu rođacima u okolici Denvera. Odlučili smo krenuti planinskim putem prema vrhu planine Evans, visoke skoro 4000 metara, koja se uzdizala iznad Denvera. Vožnja je bila prekrasna, iako je vrijeme na vrhu bilo vjetrovito i hladno. Dok smo se vraćali, netko je izrazio želju za pješačenjem, kako bismo došli u dodir s prirodom. Razgledavajući mapu, pronašao sam stazu koja se odvajala od ceste na visini od oko 3500 metara, vijugala oko dva kilometra i onda se ponovno vraćala na cestu na visini od oko 3000 metara.
Sinula mi je “blistava” ideja. Predložio sam da parkiramo automobil na početku staze i pješačimo stazom do izlaska na cestu. Onda bih se vratio po automobil i svi bismo se odvezli dalje. Bio sam u dobroj tjelesnoj kondiciji i sve mi je izgledalo zabavno.
Pješačenje nizbrdo je bilo divno, vrijeme je nešto otoplilo, a planinsko cvijeće uz stazu uljepšavalo je cijelu sliku. Kad smo se našli nadomak ceste, pozdravio sam se s obitelji i krenuo uzbrdo prema mjestu na kome smo ostavili automobil. Visinska razlika iznosila je samo nekoliko stotina metara i ja sam požurio uzbrdo kako me obitelj ne bi dugo čekala. Međutim, zrak je bio tako rijedak, a staza tako strma da mi je postalo teško načiniti desetak koraka bez odmora. Moje srce je udaralo 180 puta u minuti, iako sam napredovao puževi korakom. Svaki je korak zahtijevao napor, svaki metar uspona usporen i mučan.
Bilo bi me najlakše leći i odmoriti se. Međutim, strpljivo sam išao dalje, znajući da me obitelj čeka. Kršćanski život je sličan tome. U dolini veselo idemo i čini nam se da sjajno napredujemo. Ali, ako odlučimo krenuti uzbrdo prema božanskim visinama moramo se suočiti sa oblacima koji pokrivaju vrhove. Moramo udisati rijedak visinski zrak. I upravo dok prolazimo kroz taj proces, naučiti ćemo što znači “strpljivo podnošenje”.
Gospode, kada prilike postanu teške i naporne, pomozi mi da svoje misli usmjerim prema Tebi. Ojačaj me da nastavim dalje. Pomozi mi da izdržim, da se ne obeshrabrim, da nastavim sve do cilja. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)