„Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio.“ (Otkrivenje 2,2-4)
U ovom tekstu čitamo Isusovu analizu crkve u Efezu. On izriče mnogo pohvala toj crkvi. Bila je snažna crkva koja je znala kako treba ponašati se strpljiva istrajna i neumorna. Imala jedan pronicljivosti i bila doktrinarno zdrava. Bila je zainteresirana za istinu, ali je dozvoljavala da lažna učenja prodiru među vjernike. Na prvi pogled čovjek bi se vrlo lako mogao oduševiti tom uspješnom crkvom, ali ona se suočavala s vrlo ozbiljnim problemom: nazadovala je u ljubavi.
Kršćanski život je pun mnogih paradoksa, s kojima se nije lako hvatati u koštac. S jedne strane, dobivamo poziv da budemo vjerni, puni energije, pronicljivi i doktrinarno zdravi. S druge strane, Bog nas poziva da budemo primjerni u ljubavi. Održavati ravnotežu između svih ovih osobina nije nimalo lako, jer to dovodi do napetosti. Ispitivati nekoga da vidimo da li je doktrinarno zdrav, a istovremeno pokušavati ga voljeti, može biti prilično težak zadatak. Želja za zdravim učenjem i odličnim djelovanjem često dovode do nestajanja međusobne ljubavi koja je za lakše spremnosti da učimo: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Ivan 13,35).
To me podsjeća na priču koju je Martin Luther pričao o pijancu. On bi pitao ljude: “Što bi se dogodilo kada biste pijanca stavili na konja? Jedno bi ste sigurno mogli znati, naime, da će pasti s konja. Ono što ne bi ste mogli znati bilo bi da li će pasti na lijevu ili na desnu stranu.” Luther je govorio da kršćani često podsjećaju na ovog pijanca na konju. Mi imamo velike teškoće s održavanjem ravnoteže između Evanđelja o spasenju milošću, s jedne strane, i nastojanja držanja zapovijesti, s druge strane. Luther je imao osjećao sva da svaki put kada propovijeda Evanđelje, ljudi zaboravljaju poslušnost. I svaki put kada bi propovijedao o poslušnosti, ljudi su zaboravljali Evanđelje.
Prepoznao sam isti problem u svom iskustvu. Kada sam naglašavao ljubav i Evanđelje, poslušnost je počela izgledati manje važna. Međutim, primjer Efeza pružio mi je ohrabrenje. Dok su se prvi kršćani još sjećali druženja s Isusom, još Imali žive apostole u svojoj sredini, morali su se baviti istim problemima s kojima se mi danas suočavamo. Pošto su se prvi kršćani borili s istim problemima, ne smijemo očekivati da će nama danas biti lakše. I nama je u svakom trenutku neophodna prisutnost Svetoga Duha, ako želimo sačuvati i održati ravnotežu.
Gospode, i meni je neophodan Tvoj Duh da bih održao ravnotežu u svom kršćanskom životu. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)