„Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav.“ (Otkrivenje 1,17)
Kao što smo jučer vidjeli, za Ivana susret sa Isusom u viđenju bio je pravi udarac. Skoro da bismo mogli reći da je cijela Knjiga otkrivenja nastala iz neke vrste „šok terapije“, koju je Isus primijenio da bi apostola doveo k svijesti. Isus se pojavio pred njim u potpuno neočekivanom liku. Kao da je potpuno uklonio ram u koji ga je apostol smjestio. Proširio je oblast Ivanovog iskustva pokrećući ga da stvori upečatljiviju sliku o Spasitelju. Stvarnost u kojoj se nalazimo nalaže nam da svi moramo prerasti svoja ograničenja kada se radi o našem sagledavanje Boga.
Da sam musliman vjerojatno bi mi teško bilo shvatiti da Bog može biti zadovoljan nekim tko ne posti mjesec dana u godini i ne moli se pet puta na dan. Ne bih imao nikakvog problema s jedenjem zmija ili zečeva Ali bih imao problema zamisliti Boga koji bi mogao preći preko jedenja svinjskog mesa. Svakako da bih prezirao kršćane koji piju, iako bih sam možda pušio kao dimnjak.
Kada bih bio Jehovin svjedok imao bih problema shvatiti da bi Bog mogao odobriti transfuziju krvi da spasi život djetetu. Da sam mormon imao bih teškoća priznati Boga koji bi mogao učiniti velika djela preko ljudi kao što su bili Mojsije i Petar, iako su ti ljudi imali velike praznine u svom znanju.
Mnogi katolici imaju problema shvatiti da propovjednik ili svećenik mogu ugoditi Bogu ukoliko su oženjeni. U Isusove dana nekih Hebreji teško su mogli shvatiti da Isus svojim učenicima dozvoljava da kidaju klasje jedu zrna dok su u subotu prolazili kroz njive. Tko je to sebi mogao dozvoliti i opet ostati u službi Bogu? Hinduisti ne smiju jesti govedinu, ali zato upotrebljavaju svinjetinu. Mnogi kršćani vjeruje da su križarski ratovi bili pravedni i sveti ratovi. Protestanti s obje strane u Američkom građanskom ratu molili su se Bogu da im pokloniti pobjedu.
Sve me to podsjeća na naslov jedne od najboljih knjiga koje sam pročitao: „Tvoj je Bog suviše mali“. Isus iz Otkrivenja je lijek za sindrom „malog Boga“. Mi ga nazivamo krotkim i smjernim, ali mnogi koji Ga dobro poznaju mislili su da je bio opasan revolucionar. Zar ugledne svećenike nije nazivao licemjerima! Zar predstavnika vlasti nije proglasio „onom lisicom“! Zar pobožne ljude nije iskreno zvao „sinovima đavoljim“! A družio se s lakim ženama i utjerivačima poreza!
Dva puta je rastjerao rasprodaju u trjemovima Hrama prevrćući robu i razbacujući novac koji su trgovci uredno poredali u različite svrhe. Nije mu bilo teško otići daleko da bi izliječio jednog beskućnika, ali je pokazivao malo poštovanja prema uglednicima. Zaista bi bilo lijepo imati Isusa u blizini samo ako bi se nekako složio s nama, zar ne?
Gospode, pomozi mi da Te u potpunosti upoznam i prihvatim kakav zaista jesi, a ne takav kakav bih ja želio da budeš! (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)