„Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: “Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti, i Podzemlja.“ (Otkrivenje 1,17.18)
Jednoga dana nešto vrlo neobično dogodilo se meni i mojoj obitelji. Supruga i ja proveli smo popodne u kupovini zajedno s djecom. Kada smo se vratili i htjeli ući u svoju kuću, uplašeno smo primijetili da su sva svjetla u kući upaljena i da se na ulazu nalazi veliki nepoznati kamion. Sjedili smo smrznuti u kolima nekoliko trenutaka, ne znajući što činiti. Pun straha, drhteći, odlučio sam ostaviti suprugu i djecu u kolima i suočiti se s onim što se događa, bez obzira što će se dogoditi.
Nisam bio ništa manje pogođen, ali prilično umiren, kada sam ustanovio da je provalnik bio nitko drugi nego otac moje supruge. Djeda je u trenutku odlučio iznenaditi nas i preći osamsto milja iz Sjeverne Dakote do Michigana. I zaista nas je iznenadio! Kada nas nije zatekao kod kuće, i žena iz susjedne kuće pomogla mu je da uđe i da se smesti.
Naravno, djedina posjeta ne bi bila tako iznenađujuća da je živio negdje na drugom kraju grada. U to vrijeme moj otac (koji je zaista živio na drugom kraju grada) često je dolazio bez ikakvih najava pogledati da li je sve u redu ili nešto popraviti dok smo mi odsutni. Ali, mi smo mislili da je naš drugi djeda osamsto milja daleko! Od njega nikada nismo očekivali da se pojavi nenajavljen. Događaj mi je pomogao da makar malo shvatim Ivanovu reakciju kada se na ostrvu Patmosu sreo s Isusom.
Ivan je prilično dobro poznavao Isusa, dok je Isus bio u tijelu. Međutim od tada je proteklo skoro 60 godina. Isuse nije nalazio u Sjevernoj Dakoti – otišao je u neki drugi kraj svemira! Prorok sigurno nije očekivao da će se Isus pojaviti u njegovom dvorištu u najneočekivanije vrijeme!
I ne samo to, ovaj Isus je izgledao tako blistavo da ga je Ivan mogao usporediti samo s Bogom. On je „Prvi i Posljednji“, imena koja su pripadala samo velikom Gospodu iz Starog zavjeta (Izaija 44,6; 48,12). Onome koji je stvorio svijet, dao Zakon na brdu Sinaj, ispunio Hram slavom u dane kralja Salomona. Vjerojatno je to bilo veliko uzbuđenje za Ivana. I zato nije nikakvo čudo što je pao kao pokošen, kao da mu je netko izvukao podlogu ispod nogu. Bilo je to mnogo više nego što je mogao podnijeti.
To je bilo otkrivenje Isusa Krista. On je mnogo uzvišeniji od čovjeka – on je Bogočovjek. Kada se, slično Ivanu, budemo oporavili od tog udarca, možemo se utješiti saznanjem da On ima mogućnost dati nam sve što nam je potrebno, uključujući i vječni život.
Gospode, daj mi danas sposobnost da sagledam Tvoju veličinu. Želim živjeti u potpunoj poniznosti, u poniznosti koja se rađa iz svijesti o Tvojoj ne usporedivoj veličini. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)