„Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova.“ (Otkrivenje 1,9)
Vrlo je lako autoritativno govoriti o stradanjima drugih ukoliko niste iskusili ono kroz što su oni prošli. Sjećam se dragog profesora čija je supruga umirala od raka. Njegova ljubaznost prema svakom studentom usprkos strašnom teretu koji je svakog dana donosio u školu mene je zadivljavala. Snaga njegovog primjera i njegova nadahnuta tumačenja braka, ljubavi i patnji kršćanskom životu, duboko su me dirala. Više od svega želio sam biti sličan njemu, kada budem završio svoje školovanje.
Stanje se svakoga dana pokušavala. Iz dana u dan sve manje smo viđali svog profesora pošto se morao sve usrdnije starati o svojoj supruzi. Povremeno nam je dozvoljavao da pogledamo kroz zavjesu njegove stoički izdržljivosti i osjetimo bol koji je iznuravao njega i njegovu suprugu. Pogreb je predstavljao svečani trenutak tuge u kome smo svi prigrlili našeg dragog profesora u njegovom duhovnom i emocionalnom bolu. Upravo je onome, koji nas je tako često nosio kroz sve naše nevolje bila neophodna naša podrška.
Voleći tog čovjeka i diveći mu se, poželio sam mu nešto reći ili učiniti nešto čime bih mu pomogao. U mislima sam premotavao svojih sedam godina propovjedničke službe, razmišljajući o svim prekrasnim i utješnim riječima koje sam izgovarao na pogrebima. Međutim, sve do tada nikada nisam izgubio nekoga zaista bliskoga. Tetke, ujaci i roditelji još su bili živi, a djedu i baku nisam ni zapamtio.
Kada sam jednoga dana bio nasamo sa svojim profesorom, govorio sam mu o nekim teološkim idejama za koje sam mislio da bi mu mogle donijeti utjehu. Njegov odgovori me je zaprepastio. Bio je to jedini trenutak u kome sam doživio njegovu ljutnju. “Nemoj to nikada nikome činiti”, rekao mi je. “Nijedna od tih teologija nije vrijedna truda upravo sada! Vi nemate pojma što znači izgubiti suprugu i svojim riječima ćete samo pogoršati bol ožalošćenih.” Da se tada tlo pod mojim nogama moglo otvoriti, radosno bih propao u zemlju.
Samo oni koji su stvarno stradali znaju kako utješiti stradalnike. Apostol Ivan je iz iskustva znao kroz kakve su nevolje prolazili. Oni koji zajednički prolaze kroz patnje ili progonstva često se sjedinjuju na način koji uklanja sve prepreke. Rasa, kultura i vjerske razlike malo znače dok osjećate posljedice protivljenja Evanđelju. Svijest da su drugi osjetili ono što i mi osjećamo ima iscjeliteljske snagu u svim našim patnjama. Uz pomoć onoga što smo izdržali, učimo kako poslužiti onima koji pate.
Gospode, odući me od teologije uspjeha i blagostanja. Pomozi mi da prihvatim teškoće ovoga života. Neka moje rane posluže kao balzam u životu mojih bližnjih. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)