“Pa nadoda: ‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!’” (Luka 23,42)
U agoniji na križu Isusu je došla zraka utjehe. To je bila molba razbojnika koji se kajao. …
U sudnici i na putu prema Golgoti bio je u Isusovoj blizini. Čuo je kako je Pilat objavio: ‘Na njemu ne nalazim nikakve krivnje!’ (Ivan 19,4) Primijetio je Njegovo božansko držanje i Njegovo milostivo praštanje svojim mučiteljima. … U njemu se ponovno pojavilo osvjedočenje da je ovo Krist. Okrenuvši se drugom zločincu, rekao je: ‘Zar se ti ne bojiš Boga, kad si sam osuđen tako?’ Zločinci na samrti nisu se više morali bojati ljudi. Ali jednog od njih prožimalo je osvjedočenje da postoji Bog koga se treba bojati, budućnost koja ga je natjerala da strepi. A sad, njegova životna povijest, sva umrljana grijehom, tek što nije završila. …
Kad je osuđen za zločin, ovaj prijestupnik je pao u očaj i beznađe; ali sad su se probudile neobične, plemenite misli. Sjećao se svega što je čuo o Isusu. … Duh Sveti rasvijetlio je njegov razum i malo-pomalo dokazi su se spojili. U ranjenom, ismijavanom i raspetom Isusu vidio je Jaganjca Božjeg koji je uzeo grijehe svijeta. U njegovom glasu bila je pomiješana nada s boli kad se ova bespomoćna, umiruća duša predala Spasitelju koji je umirao. ‘Isuse, sjeti me se’, povikao je, ‘kada dođeš u svoje kraljevstvo!’
Odgovor je brzo stigao. Glas je bio blag i milozvučan, a riječi pune ljubavi, sažaljenja i sile: ‘Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju. … Razbojnik koji se kajao doživio je savršeni mir i sigurnost da ga je Bog prihvatio. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)