“Kad zavjetuješ kakav zavjet Jahvi, Bogu svome, ne oklijevaj da ga ispuniš. Zacijelo će ga Jahve, Bog tvoj, od tebe tražiti; i bio bi ti grijeh.” (Ponovljeni zakon 23,22)
Kratak ali strašan izvještaj o Ananiji i Safiri zabilježilo je nadahnuto pero za dobro svih koji sebe smatraju Kristovim sljedbenicima. Naš narod ne shvaća u potpunosti značenje i težinu ove pouke. … Ovaj očit dokaz Božje pravde je zastrašujuć i sve treba ispuniti strahom i drhtanjem da i sami ne bi učinili grijeh koji je doveo do ovakve kazne. …
Ananija i njegova žena Safira imali su prednost da čuju vijest Evanđelja koju su apostoli propovijedali. … Pod neposrednim utjecajem Duha Svetoga dali su obećanje da će dati Gospodinu određena dobra; ali kada više nisu bili pod njegovim nebeskim utjecajem, njihova odlučnost je oslabjela. Svoju odluku počeli su dovoditi u pitanje i zanemarili su ispunjenje obećanja koje su dali. … Prvo su podlegli lakomosti; zatim, stideći se da njihova braća saznaju da su njihove sebične duše zadržale ono što su svečano posvetili Bogu, pokušali su sve prevariti. … Kada je njihova prijevara bila raskrinkana, bili su kažnjeni trenutačnom smrću.
Ovaj znak opasnosti nije dan samo prvoj Crkvi, već svim budućim naraštajima kao dokaz koliko Bog mrzi lakomost, prijevaru i licemjerje. … Ali kad je srce taknuto Duhom Svetim i kad obećamo određenu svotu, onaj koji je obećao, više nema nikakvog prava na posvećeni dio. Ovakva obećanja dana čovjeku smatrala bi se obvezom; nisu li obvezatnija ona koja su dana Bogu? …
Mnogi su rastrošni u zadovoljavanju svojih želja. Muškarci i žene misle na svoja zadovoljstva i zadovoljavaju svoj ukus, dok Bogu, gotovo nevoljko, donose zakinuti dar. Zaboravljaju da će Bog jednog dana zahtijevati točan račun kako su upotrijebili Njegova dobra, i da više neće primiti ono malo što daju u riznicu kao što nije primio ni dar Ananije i Safire. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)