“Gle onoga tko se uznosi — njegova duša nije prava u njemu; a pravednik će od svoje vjere živjeti.” (Habakuk 2,4 — VB)
U vrijeme kad je Jošija počeo kraljevati, a i mnogo godina prije toga, Judejci iskrena srca pitali su se hoće li se Božja obećanja, dana starom Izraelu, ikada ispuniti. …
Prorok Habakuk je glasno izrazio ova strahovanja. Imajući pred očima teškoće kroz koje su prolazili vjerni njegova vremena, muku svojeg srca pretočio je u pitanje: ‘Dokle ću, Jahve, zapomagati, a ti da ne čuješ?’… A onda, uzdižući se vjerom iznad mračnih perspektiva neposredne budućnosti, čvrsto se hvatajući za dragocjena obećanja koja otkrivaju Božju ljubav prema Njegovoj odanoj djeci, prorok je dodao: ‘Nećemo umrijeti!’ (Habakuk 1,12 — DK) Izražavajući tako vjeru, predao je svoj slučaj i slučaj svakoga vjernog Izraelca u ruke milosrdnog Boga. …
Vjera koja je jačala Habakuka i sve svete i pravedne koji su živjeli u to teško vrijeme bila je ona ista vjera koja danas održava Božji narod. U najmračnijim trenucima, u najtežim okolnostima, kršćanin se može osloniti na izvor svekolike svjetlosti i snage. Iz dana u dan, vjerom u Boga on može obnavljati svoju nadu i hrabrost. ‘A pravednik će od svoje vjere živjeti.’ …
Mi moramo njegovati vjeru o kojoj su svjedočili proroci i apostoli — vjeru koja se oslanja na Božja obećanja i koja čeka na izbavljenje u vrijeme koje je Bog odredio i onako kako je On to zamislio. Pouzdana proročka riječ konačno će se ispuniti slavnim dolaskom našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista kao Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima. Vrijeme čekanja možda izgleda dugačko, možda dušu pritiskuju obeshrabrujuće okolnosti, mnogi u koje smo se uzdali možda će pasti na putu; međutim, zajedno s prorokom koji je hrabrio Judu u vrijeme nezapamćenog otpada, uzviknimo puni povjerenja: ‘Ali je Jahve u svojem svetom Hramu: nek’ sva zemlja zašuti pred njime!’ (Habakuk 2,20) Neka nam uvijek bude u sjećanju radosna poruka: ‘Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti!” (Ellen G. White, Borba i hrabrost)