“‘S njim je tjelesna mišica, a s nama je Jahve, Bog naš, da nam pomaže i da bije naše bojeve.’ Narod se uzda u riječi judejskoga kralja Ezekije.” (2. Ljetopisa 32,8)
Međutim, u prvim godina svoje vladavine Ezekija je nastavio plaćati danak Asiriji u skladu s ugovorom koji je sklopio Ahaz. U međuvremenu se posavjetovao „s knezovima i s junacima“ i poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da osigura obranu svojeg kraljevstva. …
Dugo očekivani čas odluke konačno je došao. Asirske snage, napredujući iz pobjede u pobjedu, pojavile su se u Judeji. … Jedina nada Jude bila je sada u Bogu. Svaka pomoć koju bi Egipat mogao pružiti bila je onemogućena, a u blizini nije bilo drugog naroda koji bi im kao prijatelj pružio ruku. … Sanherib je napisao pisma „ružeći Jahvu, Izraelova Boga: Kao što Bogovi zemaljskih naroda nisu izbavili svojih naroda iz moje ruke, tako neće ni Ezekijin Bog izbaviti svojega naroda iz moje ruke.!“ (2. Ljetopisa 32,17) …
Kad je judejski kralj primio ovo uvredljivo pismo, odnio ga je u Hram i „razvi ga … pred Jahvom“ zatraživši čvrstom vjerom pomoć s Neba da bi narodi na Zemlji mogli vidjeti da hebrejski Bog i sada živi i da vlada (2. o kraljevima 19,14). U pitanju je bila Gospodnja čast; samo je On mogao donijeti izbavljenje. …
Ezekija nije bio ostavljen bez nade. Izaija mu je poslao sljedeću poruku: „Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Uslišah molitvu koju mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskog.“ … Iste noći došlo je izbavljenje. „Te iste noći iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru stotinu osamdeset i pet tisuća ljudi.“ …
Hebrejski Bog nadvladao je ohole Asirce. Gospodnja čast bila je obranjena u očima okolnih naroda. U Jeruzalemu je srce naroda bilo ispunjeno svetom radošću. Njihove iskrene molitve za izbavljenje bile su praćene priznanjem grijeha i mnogim suzama. U svojoj velikoj potrebi potpuno su se pouzdali u Božju spasiteljsku silu i On ih nije iznevjerio. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)