Željko Porobija
Čuli ste da je rečeno: “Oko za oko, zub za zub!” A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onome tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.” ”Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Evanđelje po Mateju, 5.38-48)
Velika većina ljudi nikada nije čitala Bibliju. Svejedno, teško da ćete naći ikoga, barem u kontekstu kršćanske civilizacije, tko nije čuo za Isusove riječi da, kad vas ošamare, treba okrenuti drugi obraz. Čut ćete parafrazu tog stiha i u situacijama kad netko, ljutit zbog primljenog šamara ili uvrede, odlučno zareži kako on neće okretati drugi obraz. S druge strane, iako je tekst toliko sveopće poznat, mnogi učenjaci još imaju problema razumjeti ga do kraja. Osobito su u problemu obični pastori, koji ovakvu naizgled čudnu ideju trebaju prenijeti vjernicima kojima takvo što i ne pada na pamet. No, ako budemo pravilno razumjeli ovaj tekst, pred nama će se otvoriti jedno fantastično područje prakse, područje istinskog mirotvorstva.
Udaranje po obrazu
Kultura u kojoj je živio Isus imala je neka vrlo specifična obilježja, ali i neke univerzalije koje su sveprisutne u svim kulturama i svim vremenima. Jedna od tih univerzalija bila je ideja da za nanijetu povredu i bol treba uzvratiti (u najmanju ruku) istom mjerom. Treba imati u vidu da primljeni šamar nije tek puko pitanje tjelesne boli, nego, prije svega, pitanje časti. I u toj kulturi, kao i u današnjoj, šamarom se izražava nečija potpuna superiornost; drugim riječima, ošamariti nekog znači poručiti mu kako ga smatrate toliko bezvrijednim i nižim od sebe da uopće ne kanite na njega trošiti snagu ili “prljati ruke”. Stoga, jedno od nepisanih trans-kulturalnih pravila glasi da ako želite obraniti čast, onda morate na šamar uzvratiti barem šamarom. U protivnom ste poraženi, osramoćeni – luzer. Naravno, svatko od nas zna kako postoje situacije kad nije baš pametno uzvratiti šamar. Možda vas je pljusnuo netko tko je toliko jači i opasniji od vas da bi svaki otpor bio uzaludan, možda čak i poguban. Stoga je tada najpametnije povući se, bez ikakvog rogoborenja, sretni što vas nije snašlo što i gore od toga. Teško je živjeti sa sramotom, ali ipak je bitnije živjeti. Uglavnom, u praksi nalazite dva klasična odgovora na protivnikov šamar: ili udri ili bježi.
Čast i sramota
Rekli smo kako je šamar prije svega pitanje časti i sramote, ne boli ili tjelesne opstojnosti. Stoga se okretanje drugog obraza ne smije tumačiti kao poduka o, primjerice, obrani od napada neprijateljske vojske ili o postupanju zlostavljane žene prema nasilnom mužu. To, jednostavno rečeno, nisu situacije kad treba okrenuti drugi obraz – tada treba spašavati svoj život. Šamar ne mora, dakle, biti samo tjelesni, jer nekoga možemo osramotiti na tisuće načina, a najčešće to činimo verbalno. Isus to objašnjava i drugim primjerima, koji možda nisu postali tako popularni poput primjera sa šamarom, ali nam dublje osvjetljuju problem kojim se bavimo. Evo tih situacija: Situacija 1. – Dužni ste nekome novac, nemate za uzvratiti, stoga vas vaš vjerovnik tjera na sud (usput, i ova slika djeluje jako svevremeno). Zahtijeva se ovrha, a vjerovnik čak zahtijeva da vam se uzme i vaša bluza. Ne radi se o tome da bi on mogao nešto zaraditi na toj bluzi, ali naprosto vas želi poniziti. Situacija 2. – Zapravo je situacija koju je upoznao svaki narod koji je prošao okupaciju. Rimski vojnici Isusovog vremena morali su nositi puno teške, željezne opreme. Obično bi u prolazu uhvatili prvog Židova na kojega naiđu i natjerali ga da nekih tisuću koraka nosi opremu umjesto njih. Opet nije problem u tjelesnom aspektu priče, u tome što se mora nositi, jer ljudi onog vremena navikli su na tjelesni napor. Problem je u tome što Rimljani svojim postupkom namjerno ponižavaju Židove, stavljajući im na zoran način u pamet tko je tu glavni, a tko je potlačeni. Situacija 3. – Opet jedna svevremenska situacija, ali prilično drugačija od prethodnih. Vaš bližnji zbog niza nesretnih okolnosti ostaje bez novaca. Dolazi k vama i traži pozajmicu, što vama tjera crvenilo na obraze, iz barem dva razloga: prvo, traženje pozajmice smatrate sramotnim, a drugo, to što se od vas traži novac, stavlja vas pred izazov – dati ili odbiti? Zapamtimo da se u svim ovim situacijama radi o sramoti ili o “obrani časti”. I da odgovor na te situacije mora biti jako oprezan – ne možete, recimo, savjetovati okupiran narod niti da šutke podnosi to užasno stanje (Židovi su već cijelo stoljeće bili pod čizmom Rimljana), ali niti da se jednostavno dignu (kao, nažalost, opet Židovi, svega tridesetak godina nakon Isusa) protiv premoćnog okupatora. Ne možete svesti odgovor na “udri” ili “bježi” mogućnost.
Isusov put
Jedan je suvremeni teolog, Walter Wink, Isusov put nazvao “trećim putem”, jer se izbjegava i “udri” i “bježi” opcija. Kad ošamareni okrene drugi obraz, on time očito nije uzvratio. I, isto tako očito, nije ni pobjegao ili pasivno uzmakao. Naprotiv, svojim je okretanjem drugog obraza učinio nešto nenasilno, ali i nešto krajnje aktivno: on je pokazao da nije sramota biti ošamaren, nego da je sramota ošamariti. Uistinu, kad malo razmislimo, kakva je to jadna superiornost koja se mora dokazivati šamaranjem slabijih? Zamislite ovakvu situaciju: podijelim rezultate testova svojim učenicima i javi se jedan nezadovoljnik govoreći da sam mu nepravedno oduzeo bodove. Ja ga uvjeravam kako sam ga ispravno ocijenio, no on mi dokazuje da sam pogriješio. I tada ja pribjegavam zadnjem odgojnom sredstvu – lupam šakom o stol, vičem kako sam ja ovdje taj koji ocjenjuje, hvatam učenika za revere, ili ga čak i ošamarim. Jesam li ja time dokazao svoju snagu i autoritet? Ne, čak sam time dokazao da uopće nisam za rad u prosvjeti i bavljenje mladima. Ovaj bi svijet uistinu bolje izgledao kad bi ljudi shvatili kako dijeljenjem šamara ne pokazuju moć, nego nemoć. Ali ako oni to već ne mogu sami shvatiti, ošamareni koji okreće drugi obraz, postiže upravo to – pokazuje kako je sramota šamarati, a ne primati šamar. Primijenjeno na našu ilustraciju, učenik naprosto treba hladnokrvno reći da su ga moji “argumenti” sasvim uvjerili da sam u pravu. Slično je i sa situacijom 1 i 2: nije sramota ostati bez bluze ili biti okupiran – sramota je uzeti čovjeku bluzu ili biti okupator. Zanimljivi su, katkad čak pomalo i sablažnjivi, Isusovi savjeti: ako vam tko želi uzeti bluzu, kaže Isus, vi mu dajte svu svoju odjeću (haljina koju spominje Isus jest odjeća ispod koje čovjek onog vremena ne nosi ništa). Ako zamislite bolje tu sliku (tuženik koji ostaje gol usred suda), jasno vam je što se želi reći: Onaj tko zahtijeva bluzu, čini nešto sramotno poput razgolićavanja u javnosti. A okupirani Židov može nositi rimsku vojnu opremu tisuću koraka i onda kad mu Rimljanin “dobroćudno” kaže da je dovoljno nosio i da slobodno nastavi svojim putem (opet pokazujući svoju nadmoć), Židov mu može mirno odgovoriti: “Nema problema, mogu ja nositi još tisuću koraka.” Rimljaninu je uzeta moć na koju se oslanjao, čime mu se na jedan izrazito nenasilan način vraća sramota koju je htio nanijeti potlačenom čovjeku. Posljednja situacija nudi još jedno zanimljivo rješenje: naprosto nemoj čovjeku u potrebi držati lekciju o štednji (pazite, radi se isključivo o slučaju kad netko nije imao sreće, a ne u slučaju kad netko prokocka ili propije svoj imutak). Nemojte se izvlačiti, dajte mu novac. Time skidate sramotu i s njega i sa sebe.
Umjesto zaključka
Svijet bi uistinu drugačije i ljepše izgledao kad bi se ljudi držali Isusovog naputka o nenasilju. On je vrlo slikovit i ima tisuće primjena na konkretne životne situacije kada nas netko pokušava osramotiti služeći se zapravo nečim što je istinski sramotno. Koliko god nas tada možda zna obuzeti “pravedni gnjev”, mi se tada ne trebamo upuštati u vraćanje milo za drago, niti pokunjeno pobjeći, nego na potpuno nenasilan način pokazati da je veća sramota biti nasilnik nego biti žrtva.
]]>