“Jer Jahve daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razboritost.” (Izreke 2,6)
U divljini Midjana Mojsije je proveo četrdeset godina kao čuvar ovaca. Iako je izgledalo da je zauvijek odvojen od svoje životne misije, on je u stvari dobivao odgoj neophodan za njeno ispunjenje.
Mojsije je naučio mnogo toga od čega se morao odučiti. Utjecaji koji su ga okruživali u Egiptu, ljubav prema njegovoj drugoj majci, prema vlastitom uzvišenom položaju kraljeva unuka, raspustan život, istančanost, suptilnost i misticizam lažne religije, sjaj idolopokloničkog bogoslužja, svečano veličanstvo arhitekture i kipova, sve je to ostavilo dubok dojam na razvitak njegova uma i oblikovalo do određene mjere njegove navike i karakter. Vrijeme, promjena okoline i zajednica s Bogom mogli su izbrisati ove dojmove. Od Mojsija se očekivala borba, poput borbe za život, da bi se odrekao zabluda i prihvatio istinu, ali Bog je trebao biti njegov pomoćnik kad je sukob postao jači od ljudske sile. …
Da bi primio Božju pomoć, čovjek mora prepoznati svoje slabosti i nedostatke, on svoj um mora prilagoditi velikoj promjeni koja se u njemu događa. … Mnogi nikada ne dosegnu položaj koji bi mogli zauzeti jer čekaju da Bog za njih učini ono za što im je On dao silu da sami učine. …
Okružen bedemom planina, Mojsije je bio sam s Bogom. Praznovjerje i zablude veličanstvenih egipatskih hramova više nisu utjecali na njegov um. U svečanom veličanstvu vječnih planina on je promatrao veličanstvo Svevišnjega i shvatio kako su egipatski bogovi bespomoćni i beznačajni. Posvuda je bilo napisano Stvoriteljevo ime. Činilo se da Mojsije stoji u Njegovoj prisutnosti zasjenjen Njegovom silom. Ovdje je nestao njegov ponos i samodostatnost. U jednostavnosti pustinjskog života nestale su posljedice lakog i raskošnog života u Egiptu. Mojsije je postao strpljiv, bogobojazan i ponizan, ‘veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji’ (Brojevi 12,3), a ipak je imao čvrstu vjeru u moćnog Boga Jakovljevog. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)