“Josip je stablo plodno, plodno stablo kraj izvora, grane svoje grana preko zida.” (Postanak 49,22)
Josip je smatrao da je njegova prodaja u Egipat najveća nesreća koja ga je mogla snaći, ali je uvidio da se mora mnogo više osloniti na Boga nego u vrijeme kada je bio zaštićen očevom ljubavlju.
Dok je karavana putovala na jug prema granicama Kanaana, mladić je u daljini mogao vidjeti brda na kojima se nalazio šator njegova oca. Gorko je plakao pri pomisli na patnju i usamljenost voljenog oca. U sjećanje mu se ponovno vratio prizor iz Dotana. Vidio je gnjevnu braću i na sebi osjetio njihove ljutite poglede. U njegovim su ušima odzvanjale poruge i uvrede kojima su oni odgovarali na njegova prestrašena preklinjanja. Sa strepnjom je gledao u budućnost. Kakva promjena okolnosti — od brižno
njegovana sina do prezrena, bespomoćna roba! …
Međutim, u Božjoj providnosti čak je i to iskustvo za njega trebalo biti blagoslov. On je za nekoliko sati naučio ono za što bi mu možda trebale godine. Očeva snažna i nježna ljubav nanijela mu je zlo svojom pristranošću i popustljivošću. Ova nerazumna naklonost razljutila je njegovu braću i izazvala ih na okrutno djelo koje ga je razdvojilo od njegova doma. Njezini su se učinci očitovali i u njegovu vlastitu karakteru, jer su podupirani nedostaci koji su sada morali biti ispravljeni. …
A onda su se njegove misli okrenule Bogu njegova oca. U djetinjstvu je bio naučen da ljubi i boji se Boga. Često je u šatoru svojeg oca slušao priče o viđenju što ga je Jakov primio dok je bježao iz doma kao bjegunac i izgnanik. … Njegova je duša bila uzbuđena zbog odlučnosti da ostane vjeran Bogu i da u svim okolnostima djeluje kao podanik nebeskog Kralja. Odlučio je služiti Bogu nepodijeljena srca, hrabro se suočiti sa životnim kušnjama i vjerno vršiti sve dužnosti. Iskustvo tog dana donijelo je prekretnicu u Josipovom životu. Životna je nesreća omiljeno dijete pretvorila u promišljenog, hrabrog i samostalnog čovjeka. (Ellen G. White, Borba i hrabrost)