“I to tako da sam smatrao svojom časti — i zato brižno nastojao — da ne propovijedam Radosne vijesti gdje je Krist već poznat, da ne gradim na tuđem temelju.” (Rimljanima 15,20)
Kao najpoznatiji osnivač crkava u crkvenoj povijesti on je bio osoba koju bismo mi danas nazvali “misionar pionir”. Njegova ambicija je bila propovijedati Evanđelje tamo gdje kršćanstvo još nije bilo poznato. On nije želio graditi na tuđem evanđeoskom radu.
Rekavši to, apostol je bio svjestan da nemaju svi kršćani ili kršćanski misionari ulogu pionira. On je prepoznao različite funkcije u Božjoj službi. Zato je i mogao pisati Korinćanima da jedni trebaju saditi a drugi zalijevati te da postoje oni koji polažu temelje i oni koji na njima grade (1. Korinćanima 3,6-14).
Premda je cijenio podjelu posla u misionarskom radu, on je čvrsto vjerovao da je njegov božanski poziv bio poziv pionira u novim neznabožačkim područjima. On je naravno povremeno radio i s crkvama koje nije osnovao. Sama Poslanica Rimljanima je primjer njegovog pomaganja kršćanima u već osnovanoj crkvi. Ali Pavlova osobna zadaće je bila pionirski rad. Želio je dospjeti do onih koji nikada nisu čili za Kristovo ime.
Ovo je još uvijek jedna od velikih potreba i izazov kršćanske Crkve. Bog ima ljude koji danas čitaju Njegovu poruku a koji se trebaju uključiti u osnivanje crkava ili pomoću svojih talenata ili sredstava. Jedan od njih si možda i ti. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)