“A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga.” (Rimljanima 15,13)
Pavao je konačno došao do kraja dugog dokaza koji je otpočeo u Rimljanima 1,18. On je u petnaest poglavlja isticao svoje misli o tome što znači biti kršćanin.
Sada je odlučio dovršiti ga. Ali kako da ga zaključi? Imajući na umu snagu njegove logike i dokaza, mogao je završiti pobjedničkim uzvikom: “Ja sam u pravu a vi niste”, ili: “Sada znate pravu istinu, prestanite se prepirati.”
Ali apostol nastoji pridobiti duše, a ne pobijediti u raspravi. Zato dokaz završava najutjecajnijim prikazom spasenja u povijesti kršćanstva, molitvom. On počinje znakovitim izrazom: “Bog, izvor nade.” Nada opisuje srž Evanđelja. Kršćanin je onaj koji ima nadu. Na temelju čega? Na temelju Boga nade. Everett Harrrison ističe da je Bog taj koji “nadahnjuje i usađuje nadu u svoju djecu”. Mi Mu možemo vjerovati da će ispuniti svoje obećanje zato jer je On vjeran.
Pavao se moli da “Bog, izvor nade” ispuni njegove rimske čitatelje (i nas) radošću i mirom dok vjeruju u Njega. Ovdje nalazimo još tri omiljene Pavlove riječi. Pavao rabi riječ “radost” češće nego bilo koji drugi novozavjetni pisac. Želio bih da današnja crkva zapazi ovaj naglasak. Velik broj crkava koje pohađam izgledaju kao mrtvačnice, a ne mjesta radosti. Zašto? Spašeni imaju više razloga za radost nego što trebaju. Oni nemaju samo radost, već i “mir” zbog svog pomirenja s Bogom. Svi kršćanski blagoslovi povezani su s “vjerom u Njega” koji je i sam nada.
Pavao završava svoju kratku molitvu željom da oni koji vjeruju u Boga “napreduju u nadi snagom Duha Svetoga”. Ovdje se nada spominje tri puta u dva retka. Pavao je znao da je svijet njegovog vremena bio beznadan. Ljudima je više nego išta drugo bila potrebna nada. Život se nije promijenio. Svijet još uvijek čezne za nadom. Zato je Evanđelje tako važno. To je vijest nade, radosti i mira za one koji Duhom uče vjerovati u Boga, “izvor nade”.
Pavle, mi ti se želimo pridružiti u molitvi. Mi se također želimo moliti za druge i za sebe da bismo primili potvrdu o nadi spasenja te radosti i miru koji proistječe iz te nade. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)