“Da budem službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim Evanđelje Božje, kako bi pogani postali ugodna žrtva, posvećena Duhom Svetim.” (Rimljanima 15,16)
Pavao ovdje rabi misli koje se ne razmatraju nigdje drugdje u Novom zavjetu. On nam između ostalog kaže da je poslan kao “svećenik” vjernicima.
Svećeničke dužnosti u Bibliji imaju levitski svećenici u Starom zavjetu i Isus kao naš Veliki svećenik u Novom zavjetu. Svećenik u Starom zavjetu bio je osoba koja je stajala između Boga i grešnika. Ali svećenstvo u Novom zavjetu je ukinuto. Svaki je vjernik svećenik pred Bogom (1. Petrova 2,9) u smislu da Mu može izravno pristupiti kroz Krista. Nakon Kristove žrtva na križu ukinute su sve druge žrtve i svećenstvo osim samog Krista kao što Poslanica Hebrejima jasno kaže.
Ako je svećenstvo prošlost, što Pavao misli kada kaže da je svećenik? Odgovor, kao i obično, nalazimo u kontekstu. Pavao spominje dvije specifične dužnosti u vezi sa svojim svećeništvom. Prva je poučavanje. Njegova je dužnost navješćivati Evanđelje. Ali on ovu dužnost nije morao opisati kao svećeničku. Opis druge dužnosti povezan je s Pavlovom uporabom svećeničke terminologije. On nam kaže da je dio njegove zadaće “poslužiti kako bi pogani postali ugodna žrtva”.
Očito nas Pavao upućuje na riječi iz Rimljanima 12,1 gdje potiče Rimljane da “prinesu sebe kao žrtvu živu”. On je propovijedao Evanđelje neznabošcima kako bi se oni prinijeli Bogu. Umjesto da Bogu donose nekakvu životinju, oni trebaju prinijeti sebe, tijelo, dušu i duh — kao “svoje duhovno bogoštovlje” (Rimljanima 12,1).
Ali kako su mogli znati da će Bog prihvatiti njihovu žrtvu? Zato što su, kaže apostol u današnjem retku, “posvećeni Duhom Svetim”.
Slava Bogu! Duh nas i danas čini ugodnima Bogu dok primamo Božje opravdanje kroz Kristovu žrtvu. Plan spasenja je tako važan da Pavao prikazuje sudjelovanje sve tri osobe Trojstva. Apostol je bio Kristov sluga prilikom prinošenja žrtve Bogu Ocu koju je posvetio Duh Sveti. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)