“Zato primajte jedni druge za svoje društvo kao što je i Krist vas primio u slavu Božju!” (Rimljanima 15,7)
“Primajte jedni druge.’ Pavao se ovim riječima vraća na početak svog dokaza u Rimljanima 14,1. Naime on je ovu opširnu, argumentiranu raspravu o jakima i slabima smjestio između dva povika za prihvaćanjem: “slabog u vjeri primajte” (Rimljanima 14,1) i “primajte jedni druge” (Rimljanima 15,7). Apostol oba poziva upućuje cijeloj zajednici u Rimu premda prvim potiče crkvu da dobrodošlicom prihvati slabijeg brata, a drugim moli sve vjernike crkve da prihvaćaju jedni druge.
John Stott ističe da su oba poziva na prihvaćanje čvrsto ukorijenjena u teološkom razmišljanju: “Slabijeg brata treba prihvaćati jer ga je Bog primio (Rimljanima 14,3), a članovi crkve trebaju primati jedni druge kao što je i Krist njih primio (Rimljanima 15,7).”
Pavao je prestao dijeliti svoje čitatelje na jake i slabe. Zamijetimo da apostol njihovo međusobno prihvaćanje usko povezuje s opravdanjem vjerom. Kao što je i Krist primio druge vjernike na temelju njihove vjere u Njega, tako i mi vjernici trebamo prihvaćati jedni druge. Ili, kao što je Pavao već rekao u svom ranijem dokazu, … jer ga je Bog primio među svoje. Tko si ti da sudiš tuđem sluzi?” (Rimljanima 14,3.4). Ako je Krist nekoga prihvatio, tko sam ja da mogu reći da ga neću prihvatiti kao kršćanskog brata ili sestru?
Ovo su važna pitanja. Ona još jednom dovode u pitanje duhovnu arogantnost onih koji su preuzeli prijestolje i imenovali se sucima nad svojim bližnjima. Jesmo li zaboravili da smo bili i još uvijek jesmo nedostojni? Jesmo li zaboravili da se i naše članstvo u zajednici vjernih temelji na milosti a ne vlastitim dostignućima?
Naše prihvaćanje drugih također počiva na Evanđelju milosti. Naravno, neki ljudi su “odvratni”. Ali i mi smo! I ja sam! Kršćanstvo nije vjera lažnih veličina. Ono ne ostavlja prostora za duhovni ponos.
Ne! Kao što je Krist primio mene sa svim mojim pogreškama, tako i ja moram prihvaćati druge na istoj osnovi. Kršćanstvo je religija preobraženih života (Rimljanima 12,2), očitovanja Božje milosti i ljubavi u svakodnevnom životu. Kada zaboravimo ovu istinu, mi smo zaboravili pravi smisao kršćanstva. U tom slučaju mi proždiremo devu, a cijedimo komarca. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)