“Svaki od nas neka ugađa bližnjemu, u njegovu korist, za dobro.” (Rimljanima 15,2)
Ovdje Pavao govori i o jakima i slabima. Odgovornost je svakog člana crkve da nastoji izgraditi druge članove. Pavao sada ide dalje od negativnog savjeta s kojim je otpočeo svoje opširno objašnjenje u Rimljanima 14,3 i rekao jakima da s prezirom ne promatraju nedoumice slabih, a slabima da ne osuđuju one koji nisu tako strogi kao oni.
Apostol je sada prešao s negativnog na pozitivno. Svi moraju jedinstveno djelovati u duhovnom sazrijevanju i jakih i slabih.
Pavao primjećuje da naš cilj treba biti pomaganje drugima za njihovo “dobro”. Misao koju on ovdje iznosi jest da mi kršćani stalno trebamo činiti drugima ono što je za njihovo a ne naše dobro.
Leon Morris tvrdi da to ne znači da slabi (oni s najosjetljivijom savješću) smiju upravljati crkvom. Situacija u kojoj bi slabi (oni koji se bave sporednim i koji se usredotočuju na manje važne vidove Evanđelja) dominirali crkvom bila bi štetna za samu crkvu. Sve što bi oni trebali učiniti jest izraziti nedoumicu i svi bi potrčali da se prilagode. Ovo nije Pavlova definicija “dobrog”. Zapravo, Morris primjećuje “da bi to značilo da je crkva trajno zaustavljena na razini slabih i da bi njezin život i rast prestao”.
Pavao ovdje ne piše o kontroli već o načelu nježne brige. Jaki trebaju poštivati slabe i obrnuto. Jaki ne smiju povrijediti ili iskorištavati slabe, već moraju raditi na njihovom dobru. Slabi također trebaju željeti dobro jakima.
Naravno, prema Pavlovom razumijevanju (sjećate se da se Pavao ubraja medu jake, Rimljanima 15,1) istinska briga za slabe (one s nezrelom vjerom) podrazumijeva pokušaj jačanja i rješavanja njihovih loše utemeljenih dvojbi kako bi postali jaki. On je veći dio svoje službe posvetio izgrađivanju i prosvjetljivanju slabih u vjeri i njihovom razumijevanju.
Pavlova definicija “dobra” u današnjem retku povezana je s izgradnjom i podukom. Svatko od nas treba služiti drugima i jačati ih u Isusu Kristu. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)