“A ti, zašto sudiš brata svoga? Ili ti, zašto prezireš brata svoga? Ta, svi ćemo stajati pred Božjim sudom.” (Rimljanima 14;10)
Tko sam ja da sudim drugim kršćanima? Odgovor bi trebao biti očit. Ja nemam pravo nikoga osuđivati.
Jasna je činjenica da ću i ja jednog dana “stajati pred Božjim sudom”. Zato ću i ja, umjesto da budem sudac drugima, biti predmet Božjeg suda.
Ova nas misao vraća Isusovom slikovitom primjeru u Mateju 7 koji upućuje na to da trebamo biti vrlo pažljivi kako ne bismo osuđivali druge. Naša prvenstvena zadaća je, prema Isusu, izvaditi brvno iz vlastitog oka. Crkvena povijest i suvremene kršćanske zajednice prepuni su primjera onih koji su s brvnom u svom oku nastojali suditi drugima. Nažalost, ovakvi slijepi “očni liječnici” ne samo da nisu vidjeli sebe u zrcalu Božjeg zakona ljubavi, već su mnoge druge kršćane istjerali iz crkve. Naime, upravo su ovakvi ljudi s brvnom u oku razapeli Isusa na križ. Ljudi koji na sebe preuzimaju Božju ulogu Sotonine su sluge.
Bog nam srećom oprašta naše stavove osude prema drugima i osposobljava nas da ih pobijedimo. Zato Mu trebamo pristupiti na koljenima moleći Ga da operira naše oči.
Bog je naš sudac. Ali, možda se pitate, zašto postoji konačni sud za Božji narod? Nije li Isus rekao da su kršćani “prešli iz smrti u život”, da već imaju “vječni život” i “ne dolaze na sud” (vidi Ivan 5, 24)?
Sve je ovo istina. Nijedna osoba koja trajno prihvaća Krista neće doći na sud u smislu “osude” (Ivan 5,24), ali Pavao u današnjem retku jasno kaže da će biti konačni sud.
Daniel iznosi istu misao. Ali on otvoreno kaže da će se Božji sud održati “zbog svetaca Svevišnjega” (Daniel 7,22). Konačni sud nad kršćanima zapravo je pravna izjava pred svemirom da su prihvatili Božju milost i tako imaju pravo na besmrtnost. Ovaj sud je za kršćane dio Radosne vijesti. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)