“Jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon.” (Rimljanima 13,8)
Nikada neću zaboraviti šok koji sam doživio kada sam otkrio da Deset zapovijedi nisu “stvarni” Zakon. Naime, u kontekstu sveopće povijesti i vječnosti Deset zapovijedi možemo promatrati kao sekundarni zakon. Uzmimo, na primjer, četvrtu zapovijed. Ona jasno kaže da je Bog dao subotu kao spomen na stvaranje planeta Zemlje. Sedmodnevni ciklus od dvadeset četiri sata upućuje na stvaranje našeg planeta i našeg sunčevog sustava kao odrednice zapovijedi o suboti u Dekalogu.
Mislite li da je Bog morao reći anđelima da ne čine preljub sa svojim bližnjima ili da poštuju oca i majku? Imaju li oni uopće oca i majku?
Očito je Bog u vrijeme Adamovog pada prvo izrekao Zakon u negativnom obliku koji i mi sada imamo. Gospod je morao reći grešnicima, a posebno sebičnim grešnicima, što je grijeh. Zbog njihove grešne naravi morao ih je poučiti da ne žude za ženom svoga bližnjeg, ne kradu tuđu svojinu i da poštuju svoje roditelje. Ovo nisu bila sporna pitanja za anđele koji nisu pogriješili. Ali načela Zakona su bila jednako važna za njih kao i za nas.
A koja su to univerzalna načela? Isus ih je jasno iznio kada su Ga pitali koja je najveća zapovijed u Zakonu. On je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22,37-40)
Isus nam daje uvid u Zakon nad zakonima, Zakon koji Dekalogu daje smisao i oblik. (George R. Knight, „Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima“)