“Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu — kao svoje duhovno bogoslužje.” (Rimljanima 12,1)
Ovaj redak sadrži nekoliko ključnih riječi i fraza. Prva je “braćo i sestre”. Pavao ide dalje od razlika između Židova i neznabožaca, prirodnih grana i pricijepljenih grana — kojima se bavio u prethodna tri poglavlja. On će se obratiti svim vjernicima kao Božjoj obitelji. Svi su, bez obzira na njihovu rasu ili etničko podrijetlo, dužni biti sveti, predani, ponizni, dobri i savjesni. Svi su dužni živjeti Božju ljubav i postupati jedan prema drugom kao braća i sestre.
Druga ključna riječ je “milosrđe” koja nas vraća u Rimljanima 1-11. Bog od nas očekuje da živimo Njegovu ljubav zbog Njegovog milosrđa koje nas je ujedinilo u jednoj vjeri.
Treća riječ, iznenađujuća za neke, jest “tijela”. Nijedan Grk to tako ne bi rekao. Njima je tijelo bilo zatvor koji treba napustiti kako bi živio duh. Ali nije tako s kršćanstvom. U kršćanstvu je tijelo važno. Hram Duha Svetog (1. Korinćanima 6,19) će biti uskrišen u posljednje dane (1. Korinćanima 15). Sveto življenje uključuje način života kao tjelesna (Rimljanima 12,1) i kao duhovna bića (2 redak).
Četvrta ključna fraza je “žrtva živa”. Isprva to zvuči kao proturječje. Žrtva je bila nešto što su ljudi u Pavlovo doba donosili u Hram na obredno klanje. Pozvati kršćane da postanu žive žrtve slikovit je izraz.
Često pomislim kako je jednostavnije umrijeti nego živjeti Krista. Bez obzira na težinu umiranja za to je potrebno samo jednom skupiti hrabrost. I onda je sve gotovo. Ali biti živa žrtva znači posvetiti Kristu svaki dan u svom životu. A to, prema Pavlu i Isusu znači stalno žrtvovanje moje samovoljne naravi. To traži stalno žrtvovanje svega što ja jesam i svega što imam Bogu. Mi moramo imat svakodnevnu milost da bismo živjeli životom žive žrtve.
Ali ovakva je vrsta života, brzo dodaje Pavao, i “duhovno bogoslužje” kada shvatimo što je Krist učinio za nas. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)