“Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja.” (Rimljanima 9, 4)
Izrael je privilegiran narod. Pavao nije sumnjao u jedinstvenost Izraela među narodima i njegovu posebnu ulogu u povijesti spasenja.
U današnjem retku on počinje nabrajati blagoslove koji su ih trebali pripremiti za primanje Krista. Prvo, “njima pripada: posinjenje”. Stari zavjet prikazuje Izrael kao Božjeg “prvorođenca” (npr. Izlazak 4,22). Na sličan način on navješćuje da je Bog otac nacije (Jeremija 31,9). Ali Rimljanima 9,4 jedini je redak u kojem se govori o posinjenju Izraela, izraz koji označava Božje milosrđe u dovođenju ovog naroda u nebesku obitelj.
Drugo, ovaj narod nije samo imao poseban odnos s Bogom već je imao i “slavu”. Ovo se nesumnjivo odnosi na Šekinu koja je predstavljala Božju slavu i ispunjavala je Svetinju nad Svetinjama u Šatoru u pustinji i poslije u Hramu. Slava je predstavljala Boga koji “stoluje nad kerubinima” (2. Samuelova 6,2).
Treće, Izrael je bio primatelj Saveza koji je Bog sklopio s Abrahamom, Mojsijem i Davidom. Ovi Savezi su postali sredstvo kroz koje je Izrael ušao u jedinstven odnos s Bogom kao narod jedinstvenih prednosti i posebnih odgovornosti.
Četvrto, Izrael je bio čuvar Božjeg zakona. Židovi su bili ponosni zato što su imali posebno otkrivenje Božje volje, koje je On izgovorio svojim glasom i napisao vlastitim prstom. Pavao se složio s njima da ih posjedovanje Zakona doista stavlja u jedinstven položaj.
Osim ovih blagoslova Židovi su imali i bogoštovlje u Hramu i obećanja. Obećanja su se posebno odnosila na dolazak Mesije kao Božjeg proroka, svećenika i kralja. A bogoslužje u Hramu im je bilo toliko posebno da su svim neznabošcima, pod prijetnjom smrti, zabranili ulazak u dijelove koji su bili otvoreni samo Židovima muškarcima.
Židovi su prema Pavlovom razmišljanju doista bili blagoslovljen narod. Ali, trebamo se pitati, kakva je korist od ovih prednosti ako ih one ne vode spasenju? Ova misao je vjerojatno bila i u Pavlovom umu. Ovo pitanje treba biti i u našim umovima dok razmišljamo o našem osobnom odnosu s Bogom. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)