“U svemu tome mi i više nego pobjeđujemo po Onome koji nas uzljubi.” (Rimljanima 8,37 – RK).
“Više nego pobjeđujemo.” Malo je dojmljivijih redaka u Bibliji. Ovo posebno vrijedi kad izraz “više nego pobjeđujemo” razumijemo u kontekstu prethodnog retka koji govori o Božjem narodu kao o “ovcama određenim za klanje”.
Razmislite o ovome za trenutak. Ovca koja pobjeđuje. Netko još i može zamisliti pobjedničkog lava ili medvjeda ili najezdu mrava. Ali pobjednička ovca, to zvuči smiješno. Ovce jednostavno nisu pobjednička vrsta. One su poznate po svojoj bespomoćnosti a ne agresivnosti.
Naravno, Pavlove riječi su slikovite, ali nisu besmislene. Upravo ovakve osobine slične ovci kršćane čine više nego pobjednicima. Nikada ne zaboravite da smo mi pobjednici “po Onome koji nas uzljubi”. Mi nismo pobjednici zbog nas samih već silom Isusa Krista koji se suočio s đavlom na njegovom terenu i porazio ga.
Naša snaga kao kršćana počiva u priznanju vlastite bespomoćnosti, priznanju naše grešnosti, priznanju da nemamo vlastite pravednosti, priznanju da se spašavamo samo milošću te da ne možemo učiniti ništa da zaradimo ili upotpunimo vrijednost Božjeg dara. Ukratko, snaga kršćanina leži u njegovim karakteristikama sličnim ovcama, osobinama koje nas upućuju u podnožje križa.
Mi smo više od pobjednika jer shvaćamo da je prihvaćanje Krista vjerom i dopuštanje da On upravlja našim životima jedino što nas može osposobiti za suočavanje s vanjskim teškoćama i unutarnjim napetostima koje uzrokuju nesavršeni život. Čak i naše slabosti i grešnost upućuju nas natrag na našu stalnu potrebu za Isusom i Njegovom milošću.
Kršćani su više nego pobjednici kroz to drugo Janje, “Jaganjca koji je bio zaklan, od postanka svijeta” (Otkrivenje 13,8). Zato je naša prvenstvena zadaća održavanje odnosa s Janjetom s Golgote. Tu je naša nada, naša sigurnost i u ovom svijetu i onome koji će doći. Radujmo se s Pavlom što u “svemu tome mi i više nego pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi”. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)