“Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa o mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.“ (Rimljanima 8,11)
Pavao se jednostavno ne može suzdržati a da ne govori o uskrsnuću. U ranijim razmišljanjima citirali smo poznate ulomke u 1 Korinćanima 15 i 1. Solunjanima 4 a razmatrali smo i nekoliko njegovih aluzija na blaženu nadu u drugi dolazak.
Uskrsnuće je za Pavla bio važan predmet, a govorio je o njemu na dva načina. Prvo govori o Kristovom uskrsnuću, o događaju koji ponovno naglašava u 1. Korinćanima 15 a koji jamči uskrsnuće onih koji Ga slijede na Zemlji.
Drugi korak je uskrsnuće fizičkog tijela onih koji su već bili živi u duhu u svom zemaljskom životu (Rimljanima 8,10). Međutim, sada trebamo pozorno razmotriti Pavlove riječi. On je rekao da je Bog “uskrisio Isusa iz mrtvih” i da će On “oživiti” i naša tijela.
Velika je razlika između ova dva uskrsnuća. Isus je u sebi imao život i silu ne samo da položi svoj život, već i da ga ponovno uzme (Ivan 10,17.18). Mi ne posjedujemo život. Zato nas Bog ne mora samo uskrisiti već i dati nam život. A život koji nam On daje, prema 1. Korinćanima 15, bit će besmrtan. Značajno je to što Rimljanima 8,11 kaže da će Bog dati život našim “smrtnim tijelima” budući da čovjek sada ne posjeduje besmrtnost. To je Božji dar u posljednjim danima.
Kao što stara pjesma kaže: “Kakav će to biti dan radosti!” (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)