“No, ako dakle činim ono što neću, tim priznajem u skladu, sa Zakonom da je on dobar. Onda ono više ne činim ja, nego grijeh koji stanuje u meni.” (Rimljanima 7,16.17)
S ova dva retka stigli smo do glavne misli koju nam Pavao pokušava reći u Rimljanima 7,14-20. Njegova glavna misao je da nije Zakon problem već mi, nesavršeni ljudi.
Pavao u 7. poglavlju odgovara na dva pitanja o Zakonu. Prvo, je li on grijeh? I drugo, uzrokuje li on smrt (Rimljanima 7,7.8)? Tvrdnjom da je Zakon “dobar” u 16. retku on odgovara na oba pitanja.
U redu, ako je Zakon tako dobar, zašto nam onda uzrokuje toliko nevolja? Upravo je to pitanje na koje Pavao odgovara u Rimljanima 7,14-20.
Dok razmatramo njegov odgovor u današnjem retku, trebamo uočiti nekoliko misli. Prvo, Pavao je, kao što smo već prije spomenuli, u potpunosti vjerovao u dobrotu Zakona. On se ne protivi Zakonu. Pavao se slaže s njim.
Osim toga sama činjenica da Pavao Zakon naziva dobrim kada je on učinio ono što nije želio (prekršio Zakon ili pogriješio), pokazuje da iza tih postupaka nije stvarni Pavao. To jest, njegov novi čovjek, kršćanin, cijelim srcem priznaje dobrotu i besprijekornost Zakona. Kao otkupljena osoba on želi uzvisiti veličinu Zakona i savršeno ga ispuniti.
Pavao zna da u napetosti koju doživljava nije problem Zakon već “grijeh koji stanuje u meni”. Apostol je saznao ono što svatko od nas sazna. Grijeh, prema riječima Leona Morrisa, nije više “počasni gost”, što je prije obraćenja običavao biti, “ni podstanar, već nametnik” koji ovdje ne boravi zakonito, ali ga je teško izbaciti”. Wesley je, kao što smo ranije primijetili, rekao istu stvar kada je komentirao da grijeh u kršćanskom životu više ne vlada, ali ostaje.
Pomozi nam, Gospode, naučiti kako da se nosimo i s grijehom i Zakonom na zdrav način. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)
