“Jer znamo da Krist, koji je uskrsnuo od mrtvih, više ne umire: smrt nad njim više ne gospodari.” (Rimljanima 6,9)
“Lazare, iziđi!”
Razmislite o ovome za trenutak. Lazar je izišao. Mrtav četiri dana, sa zadahom smrti od palestinske vrućine. Teturajući “obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom” (Ivan 11,43.44).
Kakav prizor! Čuvši glas Darivatelja života, nezasitni grob pušta na slobodu svoju žrtvu. Ovo je bilo javno svjedočanstvo da Isus ima moć nad materijalnim svijetom i nad samom smrti. Mrtvo tijelo vraćeno u život.
Ali ovdje se javlja problem. Isus je nadnaravno uskrisio Lazara, ali čovjek je ponovno umro. Njegovo izbavljenje je bilo privremeno, puko produženje života.
Pavao kaže da se Krist upravo u ovome razlikuje. Naše vjerovanje da ćemo živjeti u Kristu (Rimljanima 6,8) nije neutemeljeno. Ono počiva na našem znanju o Njegovom uskrslom životu. I kao što Pavao kaže: “Krist, koji je uskrsnuo od mrtvih, više ne umire.” Za razliku od Lazarovog uskrsnuća Kristovo uskrsnuće je nepovratno. On nikada ne može umrijeti.
Zašto? Zato što “smrt nad njim više ne gospodari”. On ima trajnu vlast nad smrću. Odatle i Njegov pobjednički povik: “Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve podzemlja i smrti.” (Otkrivenje 1,18) Zato se Pavao i raduje u 1. Korinćanima 15 u vezi sa Spasiteljem koji je izvojevao pobjedu nad grobom.
Smrt je moćna. Naime, “smrt je vladala od Adama do Mojsija” (Rimljanima 5,14). Ali sada je to prošlost jer Krist nadmoćno vlada. Istina, On je prošao putem smrti na križu, ali to je prošlost. Kristovo uskrsnuće je porazilo smrt. Mi možemo hoditi s Njim jer “uvijek živi da posreduje” za svoje sljedbenike (Hebrejima 7,25).
Jednog će dana Isus s kojim hodimo podijeliti puninu svoje pobjede nad smrću sa svakim od nas. Glas koji je pozvao Lazara jednog će dana otvoriti i naše grobove. “Zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi.” (1. Korinćanima 15,52) “Zatim ćemo mi živi biti skupa s njim odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,17) Ja ovaj sastanak ne želim propustiti. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)