“Ovo znamo: naš je stari čovjek razapet zajedno s Isusom…” (Rimljanima 6,6)

“Kada Krist pozove čovjeka On ga zove da dođe i umre.” Rijeci Dietricha Bonhoeffera odražavaju kljucnu provjeru kršćanskog učeništva. On za svoju izjavu ima dobar razlog. Sjetit ćete se da je Petar u Cezareji Filipovoj bio u ulozi Kristovog kušača rekavši Mu da ne treba umrijeti. Nakon što se okrenuo Petru i obratio mu se kao Sotoni, Isus je učenicima izrekao jedno od svojih najzahtjevnijih učenja: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,24.25)

Suvremeni ljudi ne primjećuju odrješit smisao koji su ovi redci imali za učenike. Misao o raspeću ne djeluje na maštu osobe u dvadeset prvom stoljeću. Mi nikada nismo vidjeli raspeće. Za nas ta je riječ mrtva. Ali nije bila Kristovim učenicima. Kada su vidjeli skupinu rimskih vojnika kako prati čovjeka koji nosi ili vuče križ kroz grad, oni su znali da je to put u jednom smjeru. Raspeće su smatrali najponižavajućom i najsurovijom vrstom kažnjavanja koju su Rimljani itekako bili spremni primijeniti kako bi nadzirali nemirne dijelove Palestine.

Za Isusa i učenike križ je značio raspeće. On je simbolizirao smrt i ništa više.

Kada Pavao govori o razapinjanju “našeg starog čovjeka”, on govori o stavu egocentričnosti i načinu života koji naše “ja” stavlja u središte našeg života, stavljajući naša zadovoljstva i želje ispred Boga i brige za druge ljude.

Krist je imao svoj križ, a mi imamo svoj. On je na svom umro za naše grijehe u kojima nije sudjelovao, a mi na našem umiremo svom ponosu, samodostatnosti i sebičnosti kako bismo mogli sudjelovati u Njegovom životu.

Iz Pavlove perspektive u Rimljanima 6,6 osobe koje su bile raspete s Kristom neće imati ni najmanju želju živjeti životom grijeha. One nisu samo umrle grijehu, već žive za Kristov način života. Ove osobe nikada neće promicati misao da trebaju griješiti kako bi milost obilovala (Rimljanima 6,1). Umjesto toga one će željeti činiti sve što je moguće kako bi živjele Božjim načinom života. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)