“… jer znamo: nevolja rađa postojanošću.” (Rimljanima 5,3)
“Jer” je važna riječ u današnjem retku. Ona nas upućuje na misao da se kršćani ne trebaju samo radovati u svojoj nadi (Rimljanima 5,2) već i u patnji (3. redak). Razlog zbog kojeg se trebaju radovati, tvrdi Pavao, jest da nevolje ili pritisci pokreću lančanu reakciju u našem životu koje kad ih se potpuno razumije potiču na zahvalnost.
Prva je karika u ovom lancu da patnja rađa postojanošću. “Postojanost” predstavlja dvije grčke riječi koje doslovno znače ustrajati i ostati u nečemu. Ideja je da se osoba uči prebivati u Kristu ne samo kada je sve dobro, već i u teškim trenutcima. Lako je odustati kad život postane težak. Kršćani kroz teška iskustva otkrivaju da patnja ne mora biti uzrok odustajanja, nego prilika da njihova vjera ojača uspostavljajući dublji odnos s Isusom. Jedan je kršćanin u komunističkoj zemlji, pod pritiskom da se odrekne svoje vjere i prilagodi, izjavio: “Mi smo kao čavli: što više udarate, dublje nas usađujete.” To je postojanost, to znači ostati pod Kristovom vladavinom.
Ali postojanost nije sama sebi svrha. Ona razvija karakter. Karakter je riječ koja se rabila za provjeru čistoće dragocjenih metala i prikazivanje njihove čistoće. Kao što kovač rabi visoke temperature za topljenje srebra ili zlata kako bi uklonio nečistoću, tako Bog rabi patnje kako bi svoju djecu oslobodio duhovnih nečistoća. “Blago čovjeku”, kaže nam Jakov, “koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac — život koji je Bog obećao onima koji ga ljube!” (Jakov 1,12)
Konačna spona u ovom lancu jest da karakter stvara nadu. Ova misao vraća Pavla natrag u Poslanicu Rimljanima 5,2 gdje je rekao da se vjernici “ponose, oslonjeni na nadu u slavu Božju”. On će u 5. retku nastaviti s mišlju da nas nada u Boga nikada neće razočarati. Mi se možemo radovati čak i u patnji jer nas naš Bog nikada neće razočarati. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)