“Kad bi naime Abraham zbilja bio opravdan na temelju djela imao bi razloga da se ponosi — ali ne pred Bogom!” (Rimljanima 4,2)
Pavao počinje svoje izlaganje o Abrahamu aludirajući na židovsko vjerovanje, koje su židovski učitelji općenito prihvaćali, da se veliki patrijarh opravdao djelima. Temeljeći svoje razmišljanje na Postanku 26,5 (da je Bog blagoslovio Abrahama jer je “Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakoni ma i odredbama”), Židovi su zaključili da je patrijarh “izvršio Zakon prije nego što je i dan” (Kiddushin 4,14). U jednom židovskom djelu opet čitamo da je Abraham bio savršen u svim svojim djelima prema Gospodu i ugodio Mu pravednošću u svim danima svog života” (Jubileji 23,10). Djelo Manasijina molitva spominje da se Abraham, Izak i Jakov nisu morali pokajati pred Bogom jer su bili pravedni i “nisu sagriješili protiv tebe“ (Manasijina molitva 8). Naposljetku, Mudrost Sirahova kaže da je “Abraham bio veliki otac mnoštva naroda i nitko mu u slavi nikad nije bio ravan; on je čuvao zapovijed Svevišnjega i sklopio Savez s njim; on je taj Savez učvrstio svojim tijelom i u dan kušnje ostao vjeran”. (Mudrost Sirahova 44,19.20)
Abraham je u očima Židova bio savršen čovjek. Vršio je Zakon. Zato je Bog s njim sklopio Savez. Ako je sve ovo istina, onda se Abraham doista imao čime hvalisati. On bi mogao sebi pripisati zasluge što je ostvario vlastito opravdanje i imao bi pravo “trubiti u svoj rog”.
Pavao dovodi u pitanje cijeli okvir židovskog razmišljanja. “Ako je“, kaže on, “Abraham po djelima opravdan, ima se čime dičiti” (DF). Onda dodaje da nema osnove za hvalisanje pred Bogom. Pavao onda u Rimljanima 4,3 i drugim redcima pokazuje zašto Abraham nema osnove za hvalisanje. Židovi su, on će dokazati, pogrešno protumačili povijest. Abraham je naime bio opravdan vjerom, a ne djelima.
Ovdje nalazimo pouku za sve kršćane. Vrlo je jednostavno uzeti heroje naše vjere, naše crkve ili denominacije i ustoličiti ih na prijestolje. Ali očita je istina da su svi sagriješili i da su spašeni milošću. Ovo je jedino kršćansko tumačenje povijesti. Evanđelje o milosti nije samo za “slabiće”. Ono je za sve, čak i Abrahama. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)