“Jer je samo jedan Bog koji će opravdati obrezane iz vjere i neobrezane po vjeri.” (Rimljanima 3,30)
Pretpostavljam da je Pavao iznenadio svoje židovske čitatelje riječima u Rimljanima 3,29-30. On se ovdje bavi pitanjem spasenja iz perspektive monoteizma.
Jedan od najznačajnijih redaka u židovstvu je Ponovljeni zakon 6,4: “Jahve je naš Bog, Jahve je jedan.” Svakog dana, svaki Židov muškarac, recitirao je ovaj redak kao dio svog bogoštovlja.. Oni nisu sumnjali u temu monoteizma. 0ni ne samo da su bili uvjereni da postoji samo jedan Bog, već da taj jedan Bog ima samo jedan narod — Izrael. Kanaanci su imali svoje bogove, Egipćani svoje, ali Izrael je pripadao samo jednom istinskom Bogu, Jahvi, koji je stvorio nebo i zemlju i sve u njima.
Pavao ih upravo ovom mišlju izaziva na razmišljanje. Ako postoji samo jedan Bog, i ako je On stvorio sve što postoji, nije li On i Bog neznabožaca? Ili kao što to Pavao kaže u 29. retku: “Možda je Bog samo Bog Židova? Nije li i pogana?” A onda izričući jedini mogući zaključak, Pavao dodaje: “Da, i pogana.”
Većina Židova nije razmišljala na ovaj način. Ali Pavlova logika ruši sve pred sobom. Ono što su oni zaboravili jest da njihova posebna privilegija kao Božjeg izabranog naroda nije isključila neznabošce, već je namijenjena njihovom uključivanju jer su svi narodi na zemlji trebali biti blagoslovljeni kroz Abrahama (vidi Postanak 12,3).
lzrekavši ovu ključnu misao, apostol nastavlja primjedbom u Rimljanima 3,30 da Bog ne samo što je Bog cijelog svijeta, već i da je plan spasenja za cijeli svijet — i Židove i neznabošce.
Ali ne samo da je plan spasenja za cijelo čovječanstvo, zaključuje Pavao, već on na isti način spašava i Židove i neznabošce. Svi su spašeni vjerom — istom vrstom vjere — bez izuzetka. Nijedan., kao što smo vidjeli u 20. retku, nije spašen vršenjem Zakona. Svi koji su ikada spašeni spašeni su vjerom.
Još jednom vidimo da nema razloga za hvalisanje. Da, Bog još uvijek ima posebnu Crkvu s posebnom porukom, ali ova posebnost predstavlja odgovornost za propovijedanje Evanđelja. Umjesto statusnog simbola nadmoći, to je imperativ služenja drugima. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)