Na kraju tisuću godina sve će moje knjige i članci izgorjeti. Premda ova misao može izgledati deprimirajuća, u stvari nije, jer sadrži jedinu nadu koju imam – naime da neće sve što imam prestati da postoji, čak i ako ovaj svijet prođe.
Kad umremo ništa ne možemo uzeti sa sobom. A što je još gore: što god ostavili iz sebe (knjige, zgrade, poznato ime, dobrotvorne organizacije i drugo) – sve će to progutati posljednja velika vatra. A što ostaje? Koliko mogu procijeniti, ostaje samo karakter koji smo ovdje oblikovali i duše koje smo zadobili za nebesko kraljevstvo. Čini se da je sve ostalo osuđeno na trajni zaborav i time na beznačajnost. Tko bi se nakon nekoliko tisuća godina sjetio filmova kao što su Shaun the Sheep (Ovan Šon).
Možda je to razlog što nas Bog koristi da pridobijemo duše za Njega – da steknemo udjela u vječnosti. Kad radimo na spašavanju drugih, sadimo u izvjesnom smislu nešto na novoj Zemlji. Zadobivati duše za Krista svakako je najbolja mogućnost sabiranja blaga na Nebu. Konačno, zar neće sve drugo što radimo – ukoliko to ranije ne unište moljci i hrđa – propasti u posljednjoj vatri?
U Propovjedniku 3,11 čitamo da je Bog stavio vječnost (olam) u naše srce. Kod nas smrtnika težnja za vječnošću nadilazi sve naše druge težnje. Jedini način da zadovoljimo ovu težnju jest da sebe i druge pripremimo za vječnost. U Novom zavjetu pozvani smo da hranimo gladne, a onima koji su goli damo odjeću. Plodovi ovih djela će opstati (Mt 25,38-46) – nasuprot mnogima koje smo obukli i nahranili. To je u određenom smislu razlog zašto sva ovozemaljska djela mogu nestati u beznačajnosti. Kad bi se veliki prasak, gledano iz svjetovne perspektive, odvijao obrnuto, pa bi se svemir urušio i mi nestali s pozornice zajedno sa svakom uspomenom i tragom, onda bi sve što činimo – čak i ono dobro – bilo bespredmetno.
Kad se nakon 60 godina na ovoj Zemlji zamislim gdje je ostalo 70 do 80 posto mojega života, nije teško upitati se: Koliko će toga što sam učinio preživjeti posljednju vatru? (Hoću li je ja preživjeti?) Koliko će toga što sam učinio biti pretvoreno u pepeo – ili čak nešto sitnije od pepela?
Stalno govorim svojoj supruzi da se život sastoji od prioriteta. Mi činimo ono što nam je najvažnije; sve je drugo sporedno. Kao kršćani, koji vjeruju da će svijetu uskoro doći kraj, naši bi prioriteti trebali ipak odražavati ovaj bitan element naše vjere. Ako to bude slučaj, onda će sve što činimo potpasti pod dvije kategorije: (1) Djela koja će ostati dugo nakon vatre i (2) ono što je tako prolazno kao ljudska slina u ptičjem kljunu.
Clifford Goldstein