„Prema tome, ako neobrezani vrši propise Zakona, zar mu se neobrezanje neće uračunati kao obrezanje.“ (Rimljanima 2,26)
Jučer smo primijetili da je Pavao razotkrio židovsku misao koja je obrezanje izjednačavala sa spasenjem. Danas saznajemo da on nije završio s rešetanjem židovskog sustava vjerovanja. On i dalje dovodi u pitanje njihovu teologiju obrezanja i sigurnost koju im je ono donosilo.
Jučer smo primijetili da Pavao u Rimljanima 2,25 tvrdi da ako Židovi, koji su bili obrezani, krše Zakon, onda oni postaju kao da nikada nisu bili obrezani. Danas u 26. retku on promatra drugu stranu kovanice ukazujući na to da će se neznabošci, koji nisu bili obrezani, smatrati kao da su obrezani ako vrše zahtjeve Zakona.
Što to znači? To ne znači da oni mogu zaraditi spasenje vršeći Zakon. Pavao će odlučno zanijekati tu mogućnost u Rimljanima 3. poglavlju. Umjesto toga on kaže da su neznabošci jednaki Židovima kad su u pitanju Božja obećanja. Prirodna posljedica ovakvog stava jest da su Židovi, kao i neznabošci, suočeni s Božjim sudom.
Ono što je Pavao rekao, duboko je zaprepastilo židovske čitatelje. Oni su sebe tradicionalno zamišljali kako sude neobrezanim neznabošcima. Ali uloge bi u stvarnosti mogle biti obrnute. No što vrijedi pred Bogom nisu vanjski simboli obrezanja, već stav potpune neopredijeljenosti za vršenje Njegove volje.
Ova misao ima duboki smisao za kršćane u dvadeset prvom stoljeću. Mnogi isto tako razmišljaju o krštenju kao i Židovi o obrezanju. Ali krštenje nije čarobni štapić. Ono je, kao i obrezanje, vanjski znak unutarnjeg posvećenja Bogu i Njegovoj volji. Isto se odnosi i na članstvo u Crkvi.
Spasenje, kao što Pavao objašnjava, dolazi prihvaćanjem Božje milosti po vjeri. Spašena osoba nastojat će vršiti Božju volju. U ovom kontekstu krštenje i članstvo u Crkvi imaju istinski smisao. Izvan ovog oni su besmisleni. U ovome su sva Božja djeca, i Židovi i neznabošci, jednaki. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)