„Doista – kako je pisano – ime se Božje zbog vas huli među narodima.“ (Rimljanima 2,24; DF)
Ateistički filozof Friedrich Nietzsche jednom je izjavio da su kršćani najbolji dokaz protiv kršćanstva. Ljudi koji zagovaraju visoke ideale ali ne žive u skladu s njima odvraćaju druge od svog načina života. Većina nas poznajemo pojedince koji su u crkvi pobožni, ali nemilostivi trgovci tijekom tjedna. Takvih se osoba gnušamo. I što su oni naoko pobožniji, ostavljaju gori zadah u našim nosnicama.
Li problem je dublji od onoga što drugi ljudi vjeruju o nekom pobožnom licemjeru u crkvi. Najveći problem je u tome što se to licemjerje ne odražava samo na tog člana crkve, već i na Boga kojem on ili ona služi. Pavao o ovome govori kada piše da se „ime Božje huli među narodima“ zbog židovskog licemjerja.
Apostol je na kraju ulomka u kojem prikazuje židovsku neadekvatnost u odnosu na Zakon. On zaokružuje ovaj ulomak citatom iz Izaije 52,5 ili Ezekiela 36,22. problem licemjerja nije nov. On je postojao i u ranijoj židovskoj povijesti. A ako onda nije bio nov, nije nov ni u naše vrijeme. Bog želi da Njegov narod u cijelosti živi za Njega. Nema ništa pogrešno u Zakonu. Pavao u Rimljanima 7,12 otvoreno priznaje da je on „svet“, „dobar“ i „pravedan“. Problem nije u Zakonu, već u onima koji se njime ponose a ne žive prema njegovim uredbama.
Apostol je u Poslanici Rimljanima pozorno istaknuo da posjedovanje Zakona ne čini ljude uzvišenijima. Čak i kršćani mogu imati „zapovijedi Božje“ a ipak biti potpuno izgubljeni.
Postoji nešto drugo, nešto iznad Zakona, što mi trebamo. I to je ono prema čemu Pavao ide, korak po korak, u Rimljanima 2. poglavlju. To nalazimo u Isusu koji nudi odgovor na sve naše potrebe kroz svoju smrt i uskrsnuće, a povezano je s našom potrebom za Njegovim djelom u našu korist. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)