„Ti koji si uvjeren da si vođa slijepcima – učitelj neukima – ti, dakle, koji drugog učiš, samog sebe ne učiš“ (Rimljanima 2,19-21)
Pavao je završio s predmetom suda, ali ne i s ukazivanjem Židovima na potrebu za većom pravednošću od njihovog zakona i predaje. Naime, počevši sa 17. retkom, on povećava pritisak. On će to na dva načina činiti i u ostatku 2. poglavlja. Prvo, židovskim odnosom prema Zakonu (Rimljanima 2,17-24) i drugo, vrijednošću obrezanja (25- do 29. retka).
On počinje svoju prvu misao u 17. retku sa židovskom sklonošću hvalisanju o njihovom odnosu s Bogom i oslanjanju na Zakon. Onda ih on nastavlja koriti od 18. do 21. retka zbog njihovog ponosa u vezi sa Zakonom. Ako su ispunjeni tolikom mudrošću i ako su tako veliki učitelji, pita ih on, zašto su takve neznalice? Ili drugim riječima: „Ti, dakle, koji drugog učiš, samog sebe ne učiš!“ (21. redak)
Ovo je izvrsno pitanje i Pavao će ga proširiti u ostatku 21. retka sve do 22. i 23. retka. Ali prije nego što prijeđemo na ove retke, trebamo malo razmišljati o onome što je već rečeno. Zašto ja kao religiozna osoba smatram da imam veće znanje od drugih’ ili zašto moja supruga ili suprug nikada ne obavljaju poslove na ispravan način (onako kako ja to činim)?
Ovo su važna pitanja. Isus se suočio s njima u propovijedi na Gori. „Što“, pitao je On „dobre“ ljude svog vremena, „imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!… Najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova.“ (Matej 7,3-5)
Takvi „dobri“ ljudi su još uvijek s nama.
Pomozi mi danas, Gospode, da me Ti učiš u punom smislu te riječi prije nego što ću ja nastojati učiti druge. Pomozi mi da imam osjećaj duhovne ravnoteže. (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)