„Ili prezireš njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost, a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?“ (Rimljanima 2,4)
Pavao je, kao dobar psiholog, u Rimljanima 1 skicirao grijehe neznabožaca. Židovi su bili prilično sretni s prvim poglavljem. Uostalom ono što je on rekao bilo je istina. Neznabošci nisu živjeli u skladu sa svjetlošću koju su imali. Oni su zato zaslužili Božji gnjev i sud.
Ali onda je Pavao učinio nešto neočekivano: okrenuo je svoj dokaz protiv Židova i drugih „dobrih“ ljudi. Pokazao im je da su oni podložni istoj kazni.
Ova misao se protivila židovskom načinu razmišljanja. Oni su sebe smatrali posebno privilegiranih u odnosu s Gospodom. „Bog“, tvrdili su, „ljubi samo Izrael između svih naroda na zemlji“. „Bog će suditi neznabošcima prema jednom mjerilu, a Židovima prema drugom.“ „Svi Izraelci će baštiniti svijet koji će doći.“ Ukratko, Židovi onog vremena vjerovali su da su svi određeni za sud osim njih.
Pavao je doveo u pitanje ovakav način razmišljanja u Rimljanima 2,1-3. Nitko, tvrdi on, nije izuzet od Božjeg suda – bez obzira na njegov moralni ili religijski status.
U današnjem retku (Rimljanima 2,4) apostol govori Židovima da postoji opasnost od preziranja Božje dobrote, strpljivosti i čekanja. Pavao im pokušava otvoriti oči za njihove stvarne potrebe. Samo zato što je On milostiv, ne znači da mogu nastaviti griješiti. Samo zato što je On bio strpljiv s njihovim izopačenim putovima, ne znači da su oslobođeni od suda. Samo zato što je Bog čekao, ne znači da su izuzeti od suda.
Naprotiv, trebali su se pokajati zbog svog ponosa. Oni nisu smjeli iskorištavati Božju dobrotu, iščekivanje i strpljivost kao izgovor da ostanu duhovno nepromijenjeni. Kao što je i William Barclay rekao: „Božja milost, Božja ljubav, ne služi da nam usadi osjećaj kako možemo griješiti i izvući se, već s ljubavlju treba slomiti naša srca“ i voditi nas pokajanju.
Danas je dan našeg spasenja. „Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.“ (1. Ivanova 1,9). (George R. Knight, Šetnja s Pavlom kroz Poslanicu Rimljanima)