„Ovo činite jer znate vrijeme (u kojemu živimo). Već je naime čas da se probudite od sna, jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru.“ (Rimljanima 13,11)
Velika borba približava se kraju. Svaki izvještaj o katastrofama na moru ili kopnu svjedoči o činjenici da je kraj svemu pred vratima. Ratovi i glasovi o ratovima to objavljuju. Postoji li negdje kršćanin čije srce ne kuca brže u očekivanju velikih događaja koji se pripremaju pred našim očima? Gospodin dolazi. Mi čujemo korake Boga koji se približava. Ne smijemo dopustiti da ovo znanje o blizini Kristovog dolaska izgubi svoju moć pa da postanemo bezbrižni i nepažljivi, da zadrijemamo – da nas obuzme neosjetljivost i ravnodušnost prema stvarnosti. Kada drijemamo, nalazimo se u nekom nestvarnom svijetu, nesvjesni događaja koji se zbivaju oko nas.
Ima onih koji su okruženi blistavim svjetlom istine, ali su potpuno neosjetljivi prema njemu. Neprijatelj ih je začarao, drži ih u opčinjenosti svojom očaravajućom snagom. Oni se ne pripremaju za onaj veliki dan koji će uskoro doći na ovaj svijet. Izgledaju krajnje neosjetljivi prema vjerskoj istini.
Zar nema negdje mladih koji su budni? Oni koji vide da dolazi noć, ali i jutro, trebaju raditi s neumornom silom da probude svoje zaspale bližnje. Ako takvi ne vide opasnost u kojoj se nalaze, molite se za njih, pokažite im na temelju njihovog života i karaktera da i sami vjeruju da je Kristov dolazak blizu. Vremenski razmak između nas i vječnosti koji se brzo smanjuje, treba snažnije utjecati na nas. Svaki dan koji prolazi označava jedan dan manje u našem nastojanju da usavršimo svoj karakter.
Sve dotle dok mnogi spavaju, dok uzalud gube dragocjene trenutke u bezbrižnoj ravnodušnosti na samom pragu vječnoga svijeta, oni koji vjeruju moraju ostati trijezni, moraju biti budni, moraju biti ozbiljni i marljivi, bdjeti s molitvom. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)