„Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.“ (Ivan 9,4)
Kad bi se pred nama otvorile nebeske knjige, bili bismo uvelike iznenađeni mnoštvom kršćana koji su to tek na riječima; koji ništa ne pridonose izgradnji Kristovog kraljevstva i uopće ne ulažu napore u spašavanje duša. To su lijene sluge. Mnogi koji uskraćuju svoja dobra djela tješe se činjenicom da oni ne čine nikakvo zlo niti se suprotstavljaju savjesnim i marljivim radnicima. Ali takvi ljudi zapravo čine mnogo zla i samim svojim primjerom.
Lijeni sluga nije optužen zbog onoga što je učinio, već zbog onoga što nije učinio. Za Božju stvar nema opasnijeg neprijatelja od ravnodušnog kršćanina. Otvoreno svjetovan čovjek čini manje štete, jer on nikoga ne obmanjuje; on je onakav kakav jest – divlja ruža puna trnja. Ali oni koji ništa ne čine su najveća zapreka. Oni koji ne nose terete i klone se neugodnih odgovornosti jesu prvi koji će upasti u Sotoninu zamku, prvi koji će pridonijeti da njihov utjecaj djeluje u pogrešnom smjeru.
Bdij, moli se i radi! – to je kršćaninovo geslo. Neka se nitko ne izvlači iz rada za spas duša. Neka se nitko ne zavarava vjerovanjem da se od njega ništa ne zahtijeva. Od svakoga se traži makar ono što se tražilo od čovjeka s jednim talentom.
Puno je posla za Krista, i treba obaviti u našim obiteljima, u našem susjedstvu, posvuda. Ljubaznošću prema siromašnima, bolesnima i ucviljenima mi možemo postići takav utjecaj na njih da će božanska istina doprijeti do njihovih srca. Prilike da budemo korisni nalaze se posvuda. Svi koji su prožeti Kristovim duhom pokazat će se kao rodne mladice na živome Trsu.
Mi trebamo pridonijeti onome što očekujemo u vječnosti.
Hoćemo li svoje stranice ispuniti poviješću ozbiljnog rada za Boga i čovječanstvo? Slijedimo korake Onoga koji je izjavio: „Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.“ (Ivan 9,4) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)