„Riječi kazane u pravo vrijeme, zlatne su jabuke u srebrnim posudama.“ (Izreke 25,11)
Neki se vraćaju sa svojih svakidašnjih razgovora s Bogom odjeveni u Kristovu krotkost. Njihove riječi padaju slatko s njihovih usana. Oni bacaju sjeme ljubavi i ljubaznosti uzduž cijelog svojeg puta zato što Krist živi u njihovim srcima.
Jezik mora biti naučen, discipliniran i podučen da govori o slavi Neba, da priča o neusporedivoj Isusovoj ljubavi.
Ima duša koje lutaju i koje su svjesne svoje sramote i svoje ludosti. One su gladne riječi ohrabrenja. One razmatraju svoje pogreške i svoja lutanja sve dok skoro ne padnu u očaj.
Umjesto da ih korimo i osuđujemo i oduzimamo im posljednju zraku nade kojom je Sunce Pravednosti obasjalo njihovo srce, neka vaše riječi padnu kao ljekoviti balzam na njihovu ranjenu dušu. Nemojte biti kao razorna tuča koja pada i uništava nježnu biljku nade koja raste u njihovom srcu. Nemojte ostaviti gladnu, izgladnjelu dušu da propadne u svojoj bespomoćnosti samo zato što vi propuštate izgovoriti riječi nježnosti i ohrabrenja.
Najuvjerljivija je riječ koja se izgovara s ljubavlju i sućuti.
Takve riječi unose svjetlo i nadu u zbunjeni i obeshrabreni um, čine da mu budućnost izgleda svjetlija. Vrijeme u kojemu živimo traži životvornu, posvećenu energiju, ozbiljnost, revnost, najnježniju sućut i najdublju ljubav, zahtijeva riječi koje neće produbljivati bijedu, već nadahnjivati vjerom i nadom. Mi putujemo prema svojem domu, tražimo bolju nebesku zemlju.
Umjesto da izgovaramo riječi koje će ranjavati dušu onih koji nas slušaju, zar ne bismo trebali govoriti o ljubavi kojom nas je Bog ljubio? Zar ne bismo trebali obasjavati srca onih koji žive oko nas Kristovim riječima sućuti? Oni koji vole Isusa Krista, razmišljat će o Njegovom karakteru, razmatrati Njegove riječi, primjenjivati Njegove propise i djelovati kao živi misionari. Riječi koje će izgovarati bit će kao zlatne jabuke u srebrnim posudama. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)