„Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar.“ (Izreke 6,6)
Bog je smjestio naše praroditelje u Eden okruživši ih svime što je korisno i lijepo. U njihovom edenskom domu nije nedostajalo udobnosti i sreće. Adamu je bila povjerena briga oko vrta. Stvoritelj je znao da Adam ne bi mogao biti sretan bez posla. Ljepota vrta ga je oduševljavala, ali to još nije bilo dovoljno. Morao je dobiti posao koji će pozivati na uporabu prekrasne organe njegovog tijela. Da se sreća sastojala u neaktivnosti, čovjek bi, u stanju svete nevinosti, bio ostavljen bez posla. Ali Onaj koji je stvorio čovjeka, znao je što će mu donijeti sreću pa mu je dao određeni zadatak čim ga je stvorio. Obećanje o budućoj slavi i odluka da se čovjek mora mučiti za svoj svakidašnji kruh, dolazili su s istog prijestolja.
Kada je tijelo neaktivno, krv teče tromo, a mišići se smanjuju po veličini i snazi. Tjelesne vježbe i slobodno izlaganje zraku i sunčevom svjetlu – blagoslovi koje je Nebo obilno stavilo svima na raspolaganje – dali bi život i snagu mnogom iscrpljenom invalidu. Rad je blagoslov, a ne prokletstvo. Marljivi rad čuva mnoge, mlade i stare, od zamki onoga koji zapošljava nekim zlom svaku besposlenu ruku. Neka se nitko ne stidi posla jer pošten rad oplemenjuje. Dok su ruke zauzete najobičnijim poslom, um može biti ispunjen visokim i svetim mislima.
Tromost i nemar uništavaju pobožnost i žaloste Božjega Duha. Ustajala voda je odvratna, dok čista rijeka tekućica širi zdravlje i radost po zemlji. Nijedan obraćeni muškarac i žena ne mogu biti ništa drugo osim radnici. Sigurno je da će i na Nebu uvijek biti nekog rada. Otkupljeni neće živjeti u stanju pospane lijenosti. Još ostaje počivanje narodu Božjemu – odmor koji će naći u služenju Onome kojemu duguje sve što jest i što ima. (YI, 27. veljače 1902.) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)