„Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo.“ (1. Korinćanima 13,4.5)
Mnogi imaju neku uvijek živu, neposvećenu osjetljivost koja ih neprestano drži na oprezu da paze na svaku riječ, svaki pogled ili svako djelo koje bi mogli objasniti kao nedostatak poštovanja ili razumijevanja. Sve to se mora pobijediti! Svatko treba ići naprijed u Božjem strahu ponašajući se na najbolji mogući način, ne dopuštajući sebi da ga zbuni pohvala ili uvrijedi kritika, služeći Bogu vatreno, trudeći se da protumači na najbolji mogući način sve što mu kod bližnjih izgleda uvredljivo.
Svakako da možemo očekivati da o nama kruže lažne glasine, ali ako budemo išli pravim putem, ako ostanemo ravnodušni prema takvim glasinama, i drugi će biti ravnodušni. Prepustimo Bogu brigu o našem ugledu. Klevetu možemo odbaciti svojim načinom života, a ne riječima prosvjeda. Neka naša najveća briga bude da živimo u strahu Božjem i da svojim ponašanjem pokažemo da su te glasine neistinite. Nitko ne može povrijediti naš karakter toliko koliko mi sami. Samo slabo drveće i napukle kuće treba stalno podupirati. Kada se osjetimo ponukani da zaštitimo svoj ugled od vanjskih napada, ostavljamo dojam da nismo bez mane pred Bogom i da nam je zato potrebna stalna pomoć.
Nije dostojno onih zbog čijih je propusta i pokvarenosti Isus morao toliko podnositi da ikada obraćaju pozornost na omalovažavanje ili neke stvarne ili izmišljene uvrede. Srce ispunjeno onom ljubavlju koja ne misli o zlu neće biti stalno na oprezu da zapazi neljubaznosti i uvrede koje su mu, možda, upućene. Božja je volja da im Njegova ljubav zatvori oči, uši i srce prema svim tim provokacijama i prema svim prijedlozima koje im Sotona nudi. Ima nekog plemenitog dostojanstva u miru s kojim se napadnuti suočava sa zlim glasinama ili uvredama. Biti gospodar svojeg duha znači biti snažniji od kraljeva ili osvajača. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)