„Da vam dadne prosvijetljene oči vašeg srca da uvidite koliku nadu pruža njegov poziv, koliko bogatstvo slave krije njegova baština među svetima.“ (Efežanima 1,18)
Ni najveća sposobnost uma neće niti može zamijeniti istinsku jednostavnost ili iskrenu pobožnost. Bibliju možete proučavati kao svaku drugu granu ljudske znanosti; ali je njezina ljepota, dokaz njezine snage da spasi dušu koja vjeruje, lekcija koja se na taj način nikada ne može naučiti. Ukoliko se Riječ ne primijeni u životu, mač Duha nikada neće probiti neobraćeno srce. Ono će biti okruženo maštovitim izmišljotinama. Sentimentalnost će toliko obuzeti srce da ono neće moći u dovoljnoj mjeri osjetiti istančanost njegove oštrice koja probija i uklanja grešne visine na kojima se slavi čovjekovo „ja“.
Oči razuma moraju biti prosvijetljene, a um i srce dovedeni u sklad s Bogom koji je istina. Onaj tko Isusa promatra očima vjere ne vidi nikakvu slavu u sebi, već slavu Otkupitelja koja je obasjala njegov um i njegovo srce. Obavljeno je pomirenje Njegovom krvlju, a odbacivanje grijeha ispunjava srce zahvalnošću.
Opravdavši se u Kristu, primatelj istine biva naveden da se potpuno preda Bogu i primljen je u Kristovu školu da bi mogao učiti o Onome koji je krotak i smjeran u srcu. Poznavanje Božje ljubavi obasjava njegovo srce. On uzvikuje: O, kakve li ljubavi! Kakvog li milosrđa! Hvatajući se vjerom za bogata obećanja, postaje dionik božanske naravi. Budući da je iz srca izbacio svaku sebičnost, u njega teče voda života; Božja slava blista iz njega. Neprestano gledajući na Isusa, ljudsko se gubi u božanskome. Vjernik se mijenja i postaje sličan Njemu.
Ljudski karakter preobražava se u božanski. gradu za sva svoja stradanja, za svoje poniženje, za svoju ljubav i kao dopunu svoje slave – Krist veliko središte iz kojega se širi sva slava. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)