„Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.“ (Ivan 17,17)
Što je to posvećenje? To je predaja sebe Bogu potpuno i bez ostatka – duše, tijela i duha – da postupamo pravedno, da ljubimo milost, da hodimo ponizno pred svojim Bogom; da poznajemo i izvršavamo Božju volju ne obazirući se na sebe ili na svoje probitke; da budemo usmjereni prema Nebu, neporočni, nesebični, sveti, bez ikakve mrlje ili takvoga čega.
Upravo putem istine, silom Svetoga Duha, trebamo biti posvećeni – preobraženi u Kristov lik. Da bi se ova promjena mogla odigrati u nama, mora doći do bezuvjetnog prihvaćanja istine cijelim srcem, do neograničenog pokoravanja duše njezinoj sili preobrazbe.
Naš karakter je već po svojoj naravi iskrivljen i izopačen. Budući da se nije pravilno razvijao, nedostaje mu skladnosti. S nekim izvrsnim osobinama povezane su neke prijekora vrijedne karakteristike; dugim popuštanjem pogrešne sklonosti postale su naša druga narav, dok se mnoge osobe grčevito drže svojih posebnosti. Čak i nakon što izjave da prihvaćaju istinu, da se predaju Kristu, popuštaju istim starim navikama, pokazuju isto samoljublje, gaje iste pogrešne zamisli.
Iako takvi tvrde da su obraćeni, očigledno je da nisu sebe pokorili preobražavajućoj sili istine.
Kada bi takva osoba, koja pogrešno predstavlja Krista, mogla saznati kakvu štetu izaziva manama svojega karaktera, manama koje opravdava i njeguje, ispunila bi se užasom.
Neka se nitko ne zavarava da mu nije potrebna promjena. Nitko neće moći hoditi sigurno ukoliko se ne prestane oslanjati na sebe, ukoliko ne počne neprestano gledati na Božju riječ proučavajući je dragovoljna srca spreman da uvidi svoje pogreške i sazna Kristovu volju, moleći se da se upravo to dogodi u njemu, preko njega i za njega. Treba pokazati da se ne oslanja na sebe, već na Krista. Treba se držati istine kao svete riznice, sposobne da posveti i oplemeni neprestano se trudeći da svoje riječi i putove dovede u sklad s njezinim načelima. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)