„Zato ne malaksavamo. Naprotiv, ako se i raspadne naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan.“ (2. Korinćanima 4,16)
Istinsko obraćenje potrebno je ne jednom u nekoliko godina, već svakodnevno. Takvo obraćenje dovodi čovjeka u novi odnos s Bogom. Nestaje sve staro, njegove neposvećene strasti i naslijeđene ili stečene sklonosti prema zlu, i on je obnovljen i posvećen. Ali to se djelo mora obavljati stalno jer dok god Sotona postoji, pokušavat će nastaviti svoje djelo. Onaj tko želi služiti Gospodinu, suočavat će se sa snažnim podsvjesnim sklonostima prema zlu. Njegovo srce mora zato biti zaštićeno barikadom stalne budnosti i molitve jer će inače njegova obrana popustiti; i kao poplava, podsvjesne sklonosti prema zlu svladat će njegovu otpornost. Nijedno obnovljeno srce ne može se održati u stanju posvećenosti bez svakidašnje primjene soli Božje riječi. Božanska milost mora se primati svakoga dana, u protivnom nitko ne može ostati obraćen.
Ispiti i kušnje nailazit će na svaku dušu koja ljubi Boga.
Gospodin ne čini čuda da bi spriječio djelovanje kušnji, da bi zaštitio svoj narod od neprijateljevog napastovanja. Moraju se formirati karakteri koji će pokazati je li ljudska obitelj osposobljena za nebeski dom – karakteri koji će izdržati pritisak nepovoljnih okolnosti u privatnom i javnom životu i koji će, iako izloženi najokrutnijim kušnjama, uz pomoć božanske milosti rasti i biti hrabri i istiniti, čvrsti kao stijena u načelima, i izići iz vatrenih kušnji daleko vredniji od zlatne šipke iz Ofira.
Bog će priznati svojim vlastitim potpisom kao svoje izabranike one koji imaju takav karakter.
Gospodin ne prihvaća službu s pola srca. On zahtijeva cijelog čovjeka. Religija se mora unijeti u svaku fazu života, u sve poslove. Cijelo biće mora biti stavljeno pod Božju vlast.
Mi ne smijemo misliti da možemo upravljati svojim mislima. One moraju biti dovedene u pokornost Kristu. Čovjekovo staro „ja“ ne može svladati samo sebe; ono nije za to sposobno. Jedino nas Bog može učiniti i održati vjernima. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)