„Gospodine, što hoćeš da činim?“ (Djela 9,6 – DK)
Bez obzira na kakvom se položaju nalazimo ili koliko su ograničene naše sposobnosti, nama je povjereno djelo koje trebamo obaviti za Učitelja. Naše vrline se razvijaju i sazrijevaju vježbanjem. Ako Božja istina gori u našim srcima, mi ne možemo ostati besposleni. Sreća koju ćemo osjećati dok radimo nadoknadit će nam već u ovom životu sve uložene napore. Samo oni koji su iskusili sreću koja dolazi od samoodricanja i napora u Kristovoj službi, mogu s razumijevanjem razgovarati o toj temi. To je tako čista, tako duboka radost da je jezik ne može izraziti.
„U prolaznim danima ovoga života
Posebno djelo dodijeljeno je upravo tebi.
Možda je ono najskromnije, pa neka,
Ili neko koje zahtijeva da uložiš najviše snage.
Ali nitko osim tebe ne može obaviti tvoj posao.
‘Gospodine, što želiš da činim?’
Gledajući samo Na slavu svojeg Otkupitelja, radi za Njega.
Neka ti svaki trenutak bude obasjan odozgo,
Trudi se da svakim djelom proslaviš Gospodina
I neka nijedna sebična misao ne pomrači slavu tvojih dana!“
Dok se bavimo svojim svakidašnjim poslovima, pokraj sebe trebamo imati Krista. Gdje god da se nađemo, što god da činimo, možemo biti oplemenjeni jer smo sjedinjeni s Kristom.
Možemo obavljati svoje svakidašnje dužnosti osposobljeni i posvećeni obećanjem o Kristovoj ljubavi. Ako se vladamo u skladu s načelima, i najskromniji poziv postaje dostojanstven. Svijest da smo Kristovi sluge oplemenit će karakter naših uobičajenih dužnosti – mi ćemo postati radosni, strpljivi, blagi i nježni.
Ukoliko budete čvrsti u načelima, neustrašivi u obavljanju svojih dužnosti i gorljivi u očitovanju Krista u svojem svakidašnjem radu, a ipak skromni, ponizni, nježni, ljubazni, strpljivi i spremni na opraštanje, spremni da pretrpite i da ne zamjerite, postat ćete živa poslanica koju će poznavati i čitati svi ljudi. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)