„Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih, a ne sami sebi ugađati.“ (Rimljanima 15,1)
Svima nama je potrebno mnogo više čiste sućuti nalik Kristovoj; ne sućuti prema onima koji su savršeni – njima ona i nije potrebna – već sućuti prema siromašnim, napaćenim dušama koje se bore, koje često zatječemo u prijestupu, grijesima i kajanju, kušnjama i obeshrabrenjima. Ova vrlina djeluje tako da omekšava i obuzdava dušu. I onda se topi i suzbija sva ta hladna nepristupačnost i pojavljuje se Krist.
Jedino Kristova ljubav može otvoriti srce i uliti mu srdačnosti, jedino ona može ljubavi i sućuti dati onu beskrajnu visinu i širinu. Oni koji vole Isusa voljet će i svu Božju djecu.
Svijest o svojoj slabosti i nesavršenosti navest će ljudsko oruđe da odvoji pogled od sebe i usmjeri ga na Isusa; Spasiteljeva ljubav srušit će svaku hladnu, farizejsku prepreku i istjerati svaku grubost i sebičnost pa će se duša stopiti s dušom, čak i onom od koje se razlikuje po temperamentu.
Božja dobrota i strpljenje, Njegova požrtvovna ljubav prema grešnom čovjeku mora navesti svakoga tko prepozna tu vrlinu da je i sam pokaže, da u velikoj mjeri osjeti sućut prema drugima. Prekrasni primjer Kristovog života, neusporediva nježnost s kojom se uživljavao u osjećaje potlačene duše, kada je plakao s onima koji plaču i radovao se s onima koji se raduju u Njegovoj ljubavi, mora imati dubok utjecaj na karakter svih koji vole Boga i vrše Njegove zapovijedi.
Oni će pokazivati sućut ne gunđajući, već dragovoljno; ljubaznim riječima i djelima trudit će se da umornim nogama put bude isto tako lak kao što žele da bude lak njima samima.
Budući da svakoga časa primamo Božje blagoslove, ne možemo pokazati svoju zahvalnost ničim manjim nego ljubaznim, nesebičnim zanimanjem za one za koje je Krist umro. Dobivamo li blagoslove? Da, dobivamo ih! Krist kaže: Prenesite ih drugima, ne onima koji već uživaju prednosti, već svima s kojima dolazite u dodir. Koliko dobivamo, toliko trebamo i davati! (Letter 78, 1894.) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)