„Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše, i nije pala na zemlju za tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod.“ (Jakov 5,17.18)
U Ilijinom iskustvu dane su nam važne pouke. Kada je na brdu Karmelu uputio svoju molitvu za kišu, njegova je vjera bila stavljena na ispit, ali je on ustrajao u upućivanju svojeg zahtjeva Bogu.
Sluga je stražario dok se Ilija molio. Šest puta se vraćao sa straže govoreći: Nema ničega, nema oblaka, nema ni znaka kiše. Ipak, prorok se nije prepustio obeshrabrenju. Nastavio je ispitivati svoj život da bi vidio gdje je propustio hvaliti Boga. Dok je ispitivao svoje srce, izgledalo je kao da postaje sve manji i manji, po svojoj vlastitoj procjeni i u Božjim očima. Izgledalo mu je da je postao ništa i da je Bog sve, i kada je stigao do odluke da se odreče sebe dok će istodobno prionuti za Spasitelja kao za svoju jedinu snagu i pravednost, dobio je odgovor. Pojavio se sluga i rekao: „Eno se oblak, malen oblak kao dlan čovječji, diže od mora!“ (1. o kraljevima 18,44)
Mi imamo Boga čije uho nije zatvoreno za naše molbe; i ako se pozovemo na Njegovu riječ, On će odati priznanje našoj vjeri. On želi da sve svoje interese isprepletemo s Njegovim interesima i sigurno će nas blagosloviti jer u tom slučaju nećemo slavu pripisati sebi kada dobijemo blagoslov, već ćemo svu slavu odati Bogu. Bog ne uslišava sve naše molitve prvoga dana kada Ga prizovemo, jer kada bi to učinio, smatrali bismo da uvijek imamo pravo na sve Njegove blagoslove i naklonosti koje izlijeva na nas. Umjesto da ispitujemo svoje srce da vidimo njegujemo li bilo kakvo zlo, odajemo li se bilo kakvom grijehu, mi bismo postali nemarni i propustili bismo shvatiti da zavisimo od Njega.
Ilija se ponizio sve dok nije došao u stanje da slavu više ne pripisuje sebi. To je stanje u kojem Gospodin čuje naše molitve jer ćemo tada svu slavu odavati Njemu. Jedino je Bog dostojan da bude slavljen. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)